Stolice Lektira – Kratki Sadržaj (Analiza)

Miroslav Krleža svojim remek-djelom “Stolice” donosi snažnu kritiku društva kroz prizmu političkih previranja u Zagrebu 1918. godine. Ova dramska jednočinka predstavlja vrhunac njegovog stvaralaštva i neizostavan je dio hrvatske književnosti.

“Stolice” su jednočinska drama Miroslava Krleže napisana 1918. godine koja se odvija u zagrebačkom salonu tijekom jedne večeri. Kroz dijaloge likova različitih društvenih slojeva, autor kritizira malograđanštinu i političko licemjerje tadašnjeg društva.

Drama istražuje složene odnose između predstavnika različitih društvenih klasa, njihove skrivene ambicije i moralne dvojbe, stvarajući napetu atmosferu koja drži čitatelja u neizvjesnosti do samog kraja. Krležin beskompromisni stil i britka društvena kritika čine ovo djelo jednako relevantnim i danas kao što je bilo prije stoljeća.

Uvod u lektiru

“Stolice” predstavljaju jedinstvenu dramsku jednočinku koja kroz intenzivne dijaloge razotkriva društvene tenzije u Zagrebu 1918. godine. Ovo djelo ocrtava kompleksnu mrežu političkih i društvenih odnosa kroz intimni portret zagrebačkog salona.

Autor

Miroslav Krleža (1893-1981) napisao je “Stolice” u svojoj ranoj stvaralačkoj fazi. Kao jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, Krleža je poznat po beskompromisnom stilu pisanja i izrazitoj društvenoj kritici. Njegov književni opus obilježen je snažnim političkim angažmanom a “Stolice” predstavljaju vrhunac njegovog dramskog stvaralaštva iz tog razdoblja.

Žanr i književna vrsta

“Stolice” pripadaju dramskom žanru s elementima:

• Jednočinka (drama u jednom činu)
• Satirična drama
• Društvena kritika
• Psihološka karakterizacija

Karakteristike djela:

Književna vrsta kombinira elemente realističke drame s ekspresionističkim elementima. Kroz zatvorenu formu jednočinke, autor gradi napetu atmosferu koja kulminira dramatičnim raspletom društvenih odnosa među likovima.

Mjesto i vrijeme

Radnja drame “Stolice” odvija se u intimnom prostoru doma Starog i Stare, što stvara klaustrofobičnu atmosferu zatvorenog prostora. Njihov dom postaje pozornica za nadrealni spektakl ugošćavanja nevidljivih gostiju, gdje svaka stolica predstavlja novog imaginarnog posjetitelja.

Vremenska dimenzija drame strukturirana je kroz dvije razine:

• Vrijeme nastanka: Drama je napisana 1952. godine kao dio Ionescovog avangardnog opusa
• Vrijeme radnje: Događaji se odvijaju u kontinuiranom slijedu tijekom jedne večeri

Prostor i vrijeme u drami “Stolice” međusobno se isprepliću na specifičan način:

Dom protagonista funkcionira kao mikrokozmos u kojem se stapaju realno i nadrealno. Vrijeme teče linearno od početka večeri do tragičnog završetka, prateći ritam dolaska nevidljivih gostiju. Ionesco koristi ograničenost prostora i vremena kako bi pojačao osjećaj izolacije glavnih likova te naglasio apsurdnost njihove situacije.

Tema i ideja djela

Drama “Stolice” donosi složenu mrežu tema koje se isprepliću kroz nadrealni svijet Starog i Stare. Ionescovo djelo istražuje egzistencijalnu prazninu kroz prizmu apsurda i metafizičke pustoši.

Glavna tema

Centralna tema drame je “ništa” – metafizička praznina i odsutnost smisla u ljudskom postojanju. Ionesco namjerno izbjegava konkretne poruke ili moralne pouke, fokusirajući se na irealnost svijeta i nemogućnost pronalaska istinskog značenja. Praznina se manifestira kroz nevidljive goste koji nikada ne dolaze te kroz uzaludne pokušaje likova da prenesu važnu poruku svijetu.

Sporedne teme

Drama obrađuje nekoliko značajnih sporednih tema:

• Egzistencijalna samoća: Izolacija Starog i Stare od vanjskog svijeta
• Promašenost života: Niz neuspjeha i razočaranja glavnih likova
• Iluzija komunikacije: Nemogućnost istinskog povezivanja s drugim ljudima
• Starost i smrt: Suočavanje s prolaznošću i krajem života

Ideja djela

Osnovna ideja drame leži u prikazu besmislenosti ljudske egzistencije kroz apsurdne situacije. Ionesco koristi nevidljive goste kao metaforu za prazninu međuljudskih odnosa i nemogućnost pronalaska životnog smisla.

Motivi i simboli povezani s temom

Kroz ove motive Ionesco gradi atmosferu apsurda i egzistencijalne tjeskobe koja prožima cijelo djelo.

Kompozicija djela

Kompozicija drame “Stolice” prati klasičnu dramatsku strukturu kroz pet dijelova, iako na nekonvencionalan način karakterističan za teatar apsurda. Drama se razvija kroz niz sve intenzivnijih scena koje kulminiraju tragičnim završetkom.

Uvod

Radnja započinje u izoliranom domu Starog i Stare, bračnog para u devedesetim godinama života. U njihovom prostoru okruženom morem, Stari (95) i Stara (94) pripremaju se za važan događaj – dolazak nevidljivih gostiju kojima žele prenijeti životnu poruku.

Zaplet

Napetost raste kako par postavlja sve više stolica za imaginarne goste koji “pristižu”. Kroz njihove dijaloge s nevidljivim uzvanicima otkriva se sve dublja psihološka kompleksnost situacije. Svaka nova stolica na sceni dodatno pojačava kaotičnu atmosferu prostora koji postaje pretrpan imaginarnim posjetiteljima.

Vrhunac

Dramatični vrhunac nastupa dolaskom Govornika, jedinog stvarnog lika osim bračnog para. On predstavlja ključnu figuru koja treba prenijeti Starčevu životnu poruku okupljenim “gostima”. Scena dostiže maksimum napetosti kroz fizičku gužvu stolica i psihološku napetost iščekivanja.

Rasplet

Rasplet donosi šokantni obrat kada Stari i Stara, uvjereni u uspjeh svoje misije, počine samoubojstvo skočivši kroz prozor. Ostavljaju Govornika samog pred “publikom” nevidljivih gostiju.

Zaključak

Govornik se otkriva kao gluhonijem, nesposoban prenijeti Starčevu poruku. Njegova nemogućnost komunikacije simbolizira vrhunac apsurda – ključna životna poruka ostaje neizrečena pred dvoranom punom praznih stolica koje predstavljaju nepostojeće slušatelje.

Kratki sadržaj

Drama “Stolice” odvija se u izoliranoj kuli na pustom otoku gdje žive Stari (95) i Stara (94). Par organizira okupljanje za nevidljive goste kojima Stari želi prenijeti važnu životnu poruku koja bi trebala promijeniti svijet.

Kroz večer Stari i Stara postavljaju stolice za imaginarne uzvanike koji “pristižu” jedan za drugim. Par vodi uljudne razgovore s nevidljivim gostima dok čekaju dolazak Govornika koji treba prenijeti Starčevu poruku. Atmosfera postaje sve napetija kako se prostor puni stolicama za nepostojeće goste.

Karakteristike glavnih likova prikazane su kroz njihove interakcije:

Radnja doseže vrhunac kada se par izgubi u masi imaginarnih gostiju. Prostor je preplavljen stolicama koje simboliziraju prazninu i apsurd ljudske egzistencije. Drama kroz nadrealne elemente i grotesku prikazuje temu samoće, starosti te nemogućnosti istinske komunikacije među ljudima.

Redoslijed događaja

Radnja drame “Stolice” odvija se kroz tri ključne scene koje grade atmosferu apsurda:

1. Početna situacija

• Stari i Stara žive izolirani u kuli na pustom otoku
• Vode besmislene razgovore koji otkrivaju tragove njihovog teškog života
• Zarobljeni su u monotonoj svakodnevici bez stvarne svrhe

2. Organizacija događaja

• Stari preuzima inicijativu za organiziranje važnog okupljanja
• Par započinje pripreme postavljanjem stolica za očekivane goste
• Vjeruju kako posjeduju informacije koje mogu transformirati čovječanstvo

3. Kulminacija s gostima

• Postupno “pristizanje” imaginarnih uzvanika
• Stari i Stara komuniciraju s nevidljivim gostima
• Prostor se puni praznim stolicama dok par nastavlja donositi nove
• Publika svjedoči samo praznim stolicama dok par vodi dijaloge s nepostojećim osobama

Svaka scena gradi napetost kroz kontrast između realnog i nadrealnog, stvarajući jedinstvenu atmosferu apsurda karakterističnu za Ionescov stvaralački izričaj.

Analiza likova

Dramski tekst “Stolice” predstavlja kompleksnu studiju ljudskih karaktera kroz prizmu teatra apsurda. Likovi su građeni slojevito, s naglašenim psihološkim karakteristikama koje se otkrivaju kroz njihove interakcije i dijaloge.

Glavni likovi

• Starac (95 godina): Centralna figura drame koja utjelovljuje životnu prazninu i promašenost. Živi izoliran na pustom otoku sa svojom suprugom, noseći teret neispunjenih ambicija. Njegov karakter odlikuju:
• Opsesivna želja za prenošenjem “važne poruke” čovječanstvu
• Nježan odnos prema Starici, koju oslovljava intimnim nadimcima
• Duboka unutarnja praznina koja kulminira samoubojstvom
• Starica (94 godine): Starčeva životna pratiteljica čiji karakter balansira između brižnosti i očaja. Njene ključne osobine su:
• Majčinska briga prema Starcu
• Odanost koja traje do posljednjeg trenutka
• Ambivalentan odnos prema sjećanjima o navodnom sinu

Sporedni likovi

Govornik je jedini fizički prisutan sporedni lik u drami koji se pojavljuje pred sam kraj. Njegove karakteristike:

• Nemogućnost verbalne komunikacije
• Simbolička uloga glasnika važne poruke
• Paradoksalna pozicija jedinog stvarnog gosta među imaginarnim uzvanicima

Odnosi između likova

1. Starac – Starica:

• Međusobna ovisnost
• Zajednička izolacija
• Dijeljenje iluzija

1. Par – Imaginarni gosti:

• Kreiranje fiktivne socijalne interakcije
• Pokušaj bijega od samoće
• Gradacija apsurda kroz komunikaciju s prazninom

1. Par – Govornik:

• Kulminacija dramske napetosti
• Simbolički prikaz nemogućnosti komunikacije
• Tragični rasplet njihovih sudbina

Stil i jezik djela

Stil i jezik u drami “Stolice” Eugenea Ionescoa odlikuju se jedinstvenom kombinacijom jednostavnosti i kompleksnosti, karakterističnom za teatar apsurda. Ionesco stvara poseban jezični izraz koji balansira između svakodnevnog govora i nadrealnih elemenata.

Stilske figure i izražajna sredstva

Ionesco majstorski koristi brojne stilske figure za naglašavanje apsurdnosti ljudskog postojanja:

• Paradoks: Vidljiv u dijalozima gdje likovi iznose kontradiktorne izjave
• Ponavljanje: Repetitivni dijalozi naglašavaju monotoniju svakodnevice
• Ironija: Prisutna u odnosu između očekivanja likova i stvarnosti
• Hiperbola: Pretjerivanje u opisima i situacijama stvara grotesknu atmosferu

Narativne tehnike

Naracija u “Stolicama” gradi se kroz nekoliko ključnih elementa:

• Izmjena dijaloga i monologa
• Simultano odvijanje više radnji
• Fragmentirana struktura razgovora
• Nelinearna progresija događaja

Ton i atmosfera

Drama održava konstantnu napetost kroz:

Ionescov jezik namjerno je pojednostavljen kako bi naglasio prazninu komunikacije među likovima. Dijalozi često prelaze u besmislene razgovore dok monolozi otkrivaju duboku unutarnju prazninu protagonista.

Simbolika i motivi

Drama “Stolice” obiluje bogatom simbolikom koja kroz kompleksne motive i alegorijske elemente prenosi dublje značenje o ljudskoj egzistenciji i apsurdu života.

Simboli u djelu

Stolice predstavljaju središnji simbol drame koji nosi višestruka značenja. Prazne stolice simboliziraju odsutnost stvarne komunikacije te prazninu međuljudskih odnosa. Broj stolica raste tijekom drame što pojačava dojam kaosa i besmisla. More i svjetionik koji okružuju prostor radnje simboliziraju izolaciju i otuđenost likova od vanjskog svijeta.

Motivi

• Starost i prolaznost: Glavni likovi u devedesetim godinama života naglašavaju temu prolaznosti i približavanja smrti
• Samoća: Izoliranost na svjetioniku i komunikacija s nevidljivim gostima ističu motiv egzistencijalne samoće
• Čekanje: Neprestano iščekivanje gostiju i poruke koja se nikad ne prenosi
• Besmisao komunikacije: Nerazumljivi govor Govornika i nemogućnost prenošenja poruke

Alegorija i metafora

Drama koristi alegorijski prikaz života kao apsurdnog teatra gdje likovi uzaludno pokušavaju dati smisao svojoj egzistenciji. Metafora praznih stolica proteže se kroz cijelo djelo označavajući uzaludnost ljudskih nastojanja i nemogućnost istinske komunikacije. Svjetionik okružen morem služi kao metafora izolacije modernog čovjeka u besmislenom svijetu.

Povijesni, društveni i kulturni kontekst

Drama “Stolice” nastala je 1952. godine u specifičnom povijesnom trenutku poslijeratne Europe. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata donijelo je temeljite promjene u društvenim vrijednostima, umjetničkim izrazima i kolektivnoj svijesti europskog društva.

Ionescov dramski tekst precizno ocrtava društvenu klimu svog vremena kroz:

• Sveprisutnu otuđenost pojedinca od društva
• Prekid tradicionalnih komunikacijskih obrazaca
• Gubitak povezanosti s realnošću
• Odsutnost duhovnih i moralnih vrijednosti

Likovi u drami postaju ogledalo društvene stvarnosti tog razdoblja:

• Stari i Stara predstavljaju izolirane pojedince moderne ere
• Nevidljivi gosti simboliziraju prazninu međuljudskih odnosa
• Govornik utjelovljuje nemogućnost smislene komunikacije

U kulturološkom smislu, “Stolice” označavaju značajan odmak od tradicionalnih dramskih formi. Drama se uklapa u širi kontekst avangardnih umjetničkih pokreta koji su propitivali ustaljene umjetničke konvencije. Ionesco kroz apsurd kritizira društvene norme poslijeratnog razdoblja, stvarajući jedinstveni umjetnički izraz koji odražava duboku krizu identiteta europskog društva sredinom 20. stoljeća.

Interpretacija i kritički osvrt

“Stolice” predstavljaju vrhunac Ionescovog avangardnog izraza kroz precizno strukturirane elemente teatra apsurda. Dramski tekst razbija tradicionalne kazališne konvencije, stvarajući jedinstvenu atmosferu koja balansira između realnog i nadrealnog.

Strukturalna inovativnost

Drama odbacuje klasičnu linearnu strukturu u korist fragmentiranog narativa. Ionesco namjerno ruši uobičajene dramaturške postavke:

• Eliminacija smislenog dijaloga među likovima
• Uvođenje crnog humora kao sredstva kritike
• Parodiranje jezičnih konvencija svakodnevice

Karakterizacija i simbolika

Glavni likovi, Stari (95) i Stara (94), funkcioniraju kao arhetipski par čija imena namjerno ostaju generička. Njihova interakcija pokazuje:

• Međusobnu ovisnost i izoliranost
• Nemogućnost istinske komunikacije
• Egzistencijalnu tjeskobu starosti

Radnja se odvija u klaustrofobičnom polumraku, gdje fizički prostor postaje metafora za psihološko stanje likova. Scena s prozorom i plinskom svjetiljkom stvara atmosferu napetosti između vanjskog i unutarnjeg svijeta.

Ionescov pristup karakterizaciji razotkriva duboku prazninu modernog društva kroz prizmu apsurda. Svaki element drame služi kao kritički instrument koji secira besmislenost ljudskih interakcija i konvencionalnih društvenih normi.

Vlastiti dojam i refleksija

Drama “Stolice” ostavlja snažan dojam kroz svoju kompleksnu igru realnog i nadrealnog. Ionescova majstorska manipulacija prostorom i vremenom stvara jedinstvenu atmosferu koja izaziva nelagodu i tjeskobnu fascinaciju kod čitatelja.

Posebno upečatljiv element drame je postupno gomilanje praznih stolica koje stvara klaustrofobičan osjećaj. Svaka nova stolica pojačava napetost i naglašava apsurdnost situacije, dok dijalozi između Starog i Stare postaju sve intenzivniji i bizarniji.

Psihološka dimenzija likova izaziva snažne emocionalne reakcije:

• Stari predstavlja tragičnu figuru čija životna poruka ostaje neizrečena
• Stara svojom odanošću naglašava dubinu ljudske usamljenosti
• Govornik simbolizira vrhunac apsurda kroz svoju nijemu prisutnost

Drama ostavlja gorko-slatki okus kroz:

| Element | Učinak na čitatelja |
|---------|-------------------|
| Nevidljivi gosti | Osjećaj nelagode |
| Prazan prostor | Egzistencijalna tjeskoba |
| Samoubojstvo para | Šok i bespomoćnost |

Ionescov pristup temi ljudske egzistencije kroz prizmu apsurda tjera na duboko promišljanje o vlastitom postojanju. Njegova kritika društva i međuljudskih odnosa ostaje jednako relevantna i danas, što drami daje bezvremensku kvalitetu.

Simbolika praznih stolica snažno rezonira s modernim iskustvom otuđenosti i digitalne izolacije. Način na koji Ionesco prikazuje raspad komunikacije među likovima djeluje gotovo proročanski u kontekstu suvremenog društva.