Srednjoškolska lektira “Skup” Marina Držića predstavlja jedno od najznačajnijih djela hrvatske renesansne književnosti. Ova komedija karaktera iz 16. stoljeća svojim univerzalnim temama škrtosti i pohlepe i danas privlači pažnju čitatelja diljem Hrvatske.
Držićev “Skup” je renesansna komedija nastala po uzoru na Plautovu “Aululariju”, koja kroz lik škrtog starca Skupa progovara o vječnoj ljudskoj mani – pohlepi za novcem. Radnja se odvija u Dubrovniku gdje protagonist očajnički pokušava sakriti pronađeno blago.
Dok mnogi učenici pristupaju ovom djelu kao običnoj školskoj obvezi ono zapravo nudi mnogo više – živopisnu sliku renesansnog Dubrovnika protkanu humorom i dubokom društvenom kritikom koja ni nakon pet stoljeća nije izgubila na aktualnosti.
Uvod u lektiru
“Skup” predstavlja vrhunac hrvatskog renesansnog kazališta s elementima plautovske komedije. Ovo dramsko djelo donosi živopisnu sliku dubrovačkog života 16. stoljeća kroz prizmu karakterne komedije.
Autor
Marin Držić (1508-1567), poznat i pod pseudonimom Vidra, najistaknutiji je hrvatski renesansni komediograf. Rođen u Dubrovniku, stekao je obrazovanje u Sieni gdje je postao rektor studentskog doma. Njegov književni opus obuhvaća pastorale, pjesme i komedije, među kojima se “Skup” ističe kao jedno od najzrelijih ostvarenja. Držićev talent za karakterizaciju likova i društvenu kritiku došao je do punog izražaja u ovom djelu, napisanom 1555. godine za pirnu svečanost Saba Gajčina. Njegovo stvaralaštvo snažno je utjecalo na razvoj hrvatske dramske književnosti.
Žanr i književna vrsta
“Skup” pripada žanru eruditne komedije, nastale po uzoru na Plautovu “Aululariju”. Kao karakterna komedija, djelo se fokusira na jedan dominantan ljudski porok – škrtost. Tekst je napisan u pet činova s proznim dijalozima na dubrovačkom dijalektu, što mu daje posebnu umjetničku vrijednost i autentičnost. U djelu se isprepliću elementi plautovske komedije s lokalnim dubrovačkim koloritom, stvarajući jedinstvenu književnu formu koja kombinira tradicionalne komediografske elemente s aktualnom društvenom tematikom renesansnog Dubrovnika.
Mjesto i vrijeme
Radnja komedije “Skup” smještena je u renesansni Dubrovnik sredinom 16. stoljeća. Središnji prostor zbivanja je Skupova kuća, gdje glavni lik čuva svoje blago, dok se pojedine scene odvijaju oko crkve i gradskog groblja.
Lokacije u djelu:
- Skupova kuća – glavni prostor radnje gdje se skriva tezoro
- Crkva – mjesto vjerskih obreda i društvenih okupljanja
- Groblje – prostor koji dodatno naglašava mračnu atmosferu škrtosti
Dubrovnik kao pozornica ovog djela nije slučajan izbor – grad-država u svom zlatnom razdoblju predstavlja savršenu kulisu za prikaz sukoba između materijalnih i duhovnih vrijednosti. Vremenski okvir komedije poklapa se s periodom nastanka djela (1555.), što omogućava autentičan prikaz dubrovačke svakodnevice tog doba.
Držić koristi stvarne dubrovačke lokacije kako bi pojačao realističnost i omogućio publici lakšu identifikaciju s radnjom. Prostorna ograničenost na nekoliko ključnih mjesta doprinosi dramatskoj napetosti i naglašava Skupovu opsesiju materijalnirm dobrima.
Tema i ideja djela
Tema i ideja djela “Skup” predstavljaju složenu mrežu društvenih odnosa i ljudskih mana u renesansnom Dubrovniku. Držićeva komedija kroz različite slojeve značenja istražuje univerzalne probleme ljudske prirode.
Glavna tema
Središnja tema “Skupa” je škrtost kao dominantna ljudska mana koja razara osobnost i međuljudske odnose. Držić škrtost prikazuje kroz lik Skupa, čija opsesija zlatom upravlja svim njegovim postupcima. Kroz glavnu temu autor razotkriva kako pretjerana vezanost za materijalno uništava obiteljske veze, prijateljstva i ljubavne odnose. Škrtost nije prikazana samo kao osobna mana već kao društveni problem koji narušava temelje zajednice i tradicionalne vrijednosti.
Sporedne teme
Uz glavnu temu, djelo obrađuje nekoliko važnih sporednih tema:
- Sukob generacija između mladih i starih
- Položaj žene u patrijarhalnom društvu (kroz lik Andrijane)
- Kritika društvenih običaja i normi
- Odnos prema braku i mirazu
- Licemjerje dubrovačkog plemstva
Ove teme se međusobno isprepliću stvarajući kompleksnu sliku dubrovačkog društva 16. stoljeća.
Ideja djela
Osnovna ideja “Skupa” je kritika pohlepe i materijalizma koji uništavaju ljudske vrijednosti. Držić kroz humor i satiru pokazuje kako pretjerana ljubav prema novcu vodi u moralnu propast pojedinca. Ideja djela naglašava važnost umjerenosti i ravnoteže između materijalnih i duhovnih vrijednosti. Autor poručuje kako škrtost nije samo osobna mana već društveno zlo koje narušava međuljudske odnose.
Motivi i simboli povezani s temom
Ključni motivi i simboli u djelu:
- Tezoro (blago) kao simbol materijalne opsesije
- Munčjela (lonac s blagom) predstavlja središte Skupove opsesije
- Groblje simbolizira duhovnu smrt škrtca
- Crkva kao simbol moralnih vrijednosti
- Zlato kao simbol pohlepe i destrukcije
Ovi elementi grade složenu mrežu značenja koja pojačava glavnu temu djela.
Kompozicija djela
“Skup” je komedija u pet činova s ukupno 41 prizorom, napisana u prozi na dubrovačkom dijalektu. Kompozicijska struktura djela prati klasičnu dramaturgiju s jasno definiranim dijelovima koji grade napetost i razvijaju radnju.
Uvod
Prolog najavljuje inspiraciju Plautovom “Aululariom” te smješta radnju u Dubrovnik 16. stoljeća. Prvi čin predstavlja glavne likove: škrtog Skupa koji pronalazi tezoro (blago) te ga skriva u ognjište, njegovu kćer Andrijanu koja se treba udati za bogatog starca Zlatog Kuma te mladog Kamila koji je zaljubljen u Andrijanu. Munuo, Kamilov sluga, saznaje za Skupovo blago.
Zaplet
Radnja se usložnjava kroz Skupovu paranoju oko čuvanja blaga i odbijanja prosaca za kćer. Paralelno se razvijaju dvije ljubavne priče – Andrijane i Kamila te Skupova udvaranja Varivoj. Skup pristaje udati kćer za bogatog starca isključivo zbog toga što ne mora dati miraz. Kamilo i njegovi pomagači planiraju kako spriječiti taj brak.
Vrhunac
Napetost doseže vrhunac kada Munuo ukrade Skupovo blago iz ognjišta. Skup, uvjeren da mu je netko uzeo tezoro, postaje očajan i počinje sumnjati u sve oko sebe. Njegovo ponašanje postaje sve iracionalnije, što dovodi do niza komičnih situacija i nesporazuma među likovima.
Rasplet
Događaji se počinju rasplitati kroz otkrivanje pravog identiteta Zlatog Kuma, koji je zapravo Kamilov otac. Munuo vraća ukradeno blago, a Skup shvaća da njegovo pretjerano čuvanje bogatstva dovodi do propasti međuljudskih odnosa. Kamilo i Andrijana dobivaju priliku za zajednički život.
Zaključak
Završni čin donosi razrješenje svih sukoba kroz pomirenje starih i mladih te prihvaćanje promjena u društvu. Skup doživljava transformaciju shvaćajući da materijalno bogatstvo nije važnije od sreće vlastite kćeri. Drama se zaključuje tipičnim renesansnim motivom pobjede mladosti i ljubavi nad starošću i škrtošću.
Kratki sadržaj
Radnja komedije “Skup” odvija se u renesansnom Dubrovniku sredinom 16. stoljeća. Glavni lik je starac Skup koji pronalazi tezoro (blago) u zemljanoj posudi te ga skriva u ormaru pod ognjištem. Skup živi u konstantnom strahu da će netko otkriti njegovo blago, što ga čini paranoičnim i nepovjerljivim prema svima.
Središnji zaplet građen je oko Skupove kćeri Andrijane i njene ljubavi prema mladom Kamilu. Skup odbija dati kćer za Kamila jer ne želi izdvojiti miraz, već je namjerava udati za bogatog starca Zlatog Kuma koji ne traži miraz. Paralelno se razvija i ljubavna priča između sluge Munua i sluškinje Grube.
Glavni likovi koji pokreću radnju su:
- Skup: škrti starac opsjednut čuvanjem blaga
- Andrijana: Skupova kći zaljubljena u Kamila
- Kamilo: mladi vlastelin koji voli Andrijanu
- Zlati Kum: bogati starac koji prosi Andrijanu
- Dobre: Kamilova majka
- Munuo i Grube: sluge čija ljubavna priča čini sporednu radnju
- Variva: Skupova sluškinja
Komedija je strukturirana u pet činova s prologom, no originalni kraj djela nije sačuvan. Držić kroz zaplet kritizira škrtost kao porok koji uništava međuljudske odnose te suprotstavlja materijalističke vrijednosti istinskoj ljubavi mladih. Djelo je pisano u prozi na dubrovačkom dijalektu, što mu daje posebnu umjetničku vrijednost i autentičnost.
Redoslijed događaja
Kronologija događaja u Držićevom “Skupu” započinje otkrićem blaga u zemljanoj posudi, što pokreće središnji sukob djela. Skup pronalazi tezoro kod kuće te ga odmah skriva u ormar pod ognjištem, nakon čega počinje pokazivati znakove paranoje.
Radnja se nastavlja kroz nekoliko ključnih momenata:
- Zlatikum traži Andrijaninu ruku u braku, nudeći brak bez miraza
- Kamilo izjavljuje ljubav Andrijani, što Skup odbija zbog straha od gubitka blaga
- Munuo i Kamilo planiraju kako spasiti Andrijanu od neželjenog braka
- Skup konstantno provjerava svoje blago, pokazujući sve veće znakove opsesije
- Variva pokušava pomoći mladima u njihovoj ljubavi
- Kulminacija nastaje kada Skup misli da mu je blago ukradeno
Paralelno s glavnom radnjom odvija se i sporedna ljubavna priča između Kamila i Andrijane, koja služi kao kontrast Skupovoj opsesiji s blagom. Njihova romantična veza predstavlja zdrave ljudske odnose nasuprot materijalističkoj izopačenosti.
Završni dio radnje donosi rasplet kada se otkriva istina o blagu. Kroz cijeli slijed događaja, Držić majstorski gradi napetost, koristeći komične situacije za naglašavanje Skupove paranoje i škrtosti. Svaki događaj logično proizlazi iz prethodnog, stvarajući čvrstu dramsku strukturu koja drži pažnju publike.
Analiza likova
Likovi u Držićevoj komediji “Skup” predstavljaju različite društvene slojeve renesansnog Dubrovnika te kroz njihove karaktere i međusobne odnose autor kritizira društvene pojave svog vremena.
Glavni likovi
Skup dominira radnjom kao središnji lik čija škrtost pokreće sve sukobe. Njegov karakter ocrtava patološku vezanost za materijalno – nakon pronalaska blaga postaje krajnje nepovjerljiv prema svima, čak i vlastitoj kćeri Andrijani. Andrijana utjelovljuje mladost i čiste osjećaje, zaljubljena u Kamila usprkos očevoj zabrani. Kamilo predstavlja ideal mladog renesansnog plemića koji se bori za svoju ljubav protiv okoštalih društvenih normi. Zlati Kum kao bogati starac koji pristaje oženiti Andrijanu bez miraza simbolizira materijalistički pristup braku tipičan za tadašnje društvo.
Sporedni likovi
Variva kao Skupova godišnica svojim zdravim razumom i praktičnošću kontrastira gospodarevoj iracionalnoj škrtosti. Gruba, mlada sluškinja, svojim komentarima unosi element humora i narodne mudrosti. Nako i Munuo kao sluge predstavljaju glas razuma i kritike društvenih nepravdi. Dobre, Kamilova majka, zastupa tradicionalne vrijednosti dubrovačkog plemstva. Dživo djeluje kao posrednik u sukobima i svojim postupcima pomaže razrješenju zapleta.
Odnosi između likova
Odnosi među likovima grade se kroz sukob tradicionalnog i modernog pogleda na život. Središnji konflikt razvija se između Skupa i njegove kćeri Andrijane, gdje očeva opsesija blagom ugrožava kćerinu sreću. Ljubavni odnos Kamila i Andrijane predstavlja idealiziranu mladenačku ljubav koja se suprotstavlja materijalističkim vrijednostima starije generacije. Sluge i godišnice svojim odnosom prema gospodarima razotkrivaju klasne razlike i društvene nepravde renesansnog Dubrovnika.
Stil i jezik djela
Držićev “Skup” odlikuje se jedinstvenim jezičnim izrazom koji kombinira dubrovački dijalekt 16. stoljeća s elementima eruditne komedije. Jezik djela karakterizira bogata stilska slojevitost koja odražava društvene odnose renesansnog Dubrovnika.
Stilske figure i izražajna sredstva
Držić majstorski koristi brojne stilske figure za karakterizaciju likova i dočaravanje atmosfere. Dominiraju hiperbole u opisima Skupove škrtosti te ironija u prikazivanju društvenih odnosa. Dijalozi obiluju metaforama povezanim s blagom i materijalnim vrijednostima. Česte su antiteze između mladosti i starosti te između duhovnih i materijalnih vrijednosti. Autor koristi gradaciju za pojačavanje dramske napetosti posebno u scenama gdje Skup pokazuje svoju paranoju oko blaga.
Narativne tehnike
Tekst se gradi kroz dinamične dijaloge koji nose glavninu radnje. Držić koristi tehniku paralelizma u razvoju glavne i sporedne radnje gdje se istovremeno prati Skupova opsesija blagom i ljubavna priča Kamila i Andrijane. Monolozi glavnog lika služe za razotkrivanje njegove psihologije i unutarnjih previranja. Autor vješto izmjenjuje komične i ozbiljne scene stvarajući dramsku napetost kroz kontrast situacija.
Ton i atmosfera
Atmosfera djela balansira između komičnog i kritičkog tona. Komični elementi proizlaze iz Skupovog pretjeranog straha za blago i njegovih paranoidnih postupaka. Kritički ton prevladava u prikazivanju društvenih odnosa i materijalističkih vrijednosti dubrovačkog društva. Držić stvara atmosferu napetosti kroz stalni sukob između Skupove pohlepe i mladenačke ljubavi. Jezik likova prilagođen je njihovom društvenom statusu što dodatno pojačava realističnost prikaza.
Simbolika i motivi
Komedija “Skup” Marina Držića kroz bogatu simboliku i motive prenosi duboku kritiku ljudske pohlepe i materijalizma. Svaki simbol i motiv pažljivo je odabran kako bi naglasio središnju temu škrtosti i njezine posljedice na ljudske odnose.
Simboli u djelu
Zlato i tezoro predstavljaju središnji simbol djela, manifestirajući Skupovu opsesiju materijalnim. Munčjela (zemljana posuda) u kojoj Skup skriva svoje blago simbolizira njegovu izolaciju od društva i zatočeništvo vlastite pohlepe. Ognjište i vatra nose dvojako značenje – dok za druge likove predstavljaju toplinu doma i zajedništvu, za Skupa su izvor paranoje jer se boji da će netko, dolazeći po vatru, otkriti njegovo blago. Kuća kao prostor transformira se iz simbola sigurnosti u zatvor glavnog lika, naglašavajući kako materijalna opsesija vodi u samodestrukciju.
Motivi
Ključni motivi djela uključuju škrtost kao dominantnu pokretačku silu radnje. Paranoja i strah prožimaju Skupovo ponašanje, manifestirajući se kroz njegove interakcije s drugim likovima. Motiv generacijskog jaza očituje se u sukobu između Skupa i njegove kćeri Andrijane oko braka i miraza. Ljubav mladih suprotstavljena materijalnim vrijednostima starijih predstavlja motiv koji naglašava sukob idealizma i pragmatizma. Društveni položaj i bogatstvo pojavljuju se kao motivi koji određuju sudbine likova u dubrovačkom društvu.
Alegorija i metafora
Držić kroz alegoriju prikazuje Dubrovnik kao mikrokozmos ljudske pohlepe i društvenih odnosa. Skupova opsesija blagom metaforički predstavlja destruktivnu prirodu materijalizma. Odnos prema novcu služi kao metafora za moralne vrijednosti likova – dok Skup predstavlja ekstremnu škrtost, mladi zaljubljenici simboliziraju nematerijalne vrijednosti. Variva i ostale sluge kroz svoje metaforičke komentare razotkrivaju društvene nepravde i licemjerje gospodara. Alegorijski prikaz braka kao trgovinske transakcije kritizira materijalističke društvene konvencije.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
Lektire u hrvatskom obrazovanju bilježe kontinuiranu prisutnost od 1936. godine, kad je započeo sustavan pristup odabiru književnih djela za školsku nastavu. Obrazovni sustav kroz desetljeća razvija specifične kriterije za izbor lektirnih naslova, uzimajući u obzir njihovu književnu vrijednost i obrazovni potencijal.
Društveni okvir lektirnog programa odražava složenu dinamiku kulturnih promjena. Učitelji preuzimaju ključnu ulogu u interpretaciji književnih djela, povezujući tekstove sa suvremenim kontekstom i učeničkim iskustvima. Njihovo poznavanje značenja djela i sposobnost prenošenja književnih vrijednosti stvara most između tradicionalnog i modernog pristupa nastavi književnosti.
Poseban izazov u razvoju lektirnog programa predstavljalo je razdoblje između dva svjetska rata. Hrvatska dječja književnost tada se suočavala s nizom prepreka:
- gospodarska kriza koja je ograničavala izdavaštvo
- siromaštvo koje je utjecalo na dostupnost knjiga
- nedostatak interesa za stvaranje djela namijenjenih mladima
- ograničena distribucija književnih djela u obrazovne institucije
Kulturološki aspekt lektirnog programa očituje se u odabiru djela koja predstavljaju različita povijesna razdoblja hrvatske književnosti. Svako odabrano djelo nosi specifičan kulturni kontekst i društvene vrijednosti svog vremena, omogućujući učenicima uvid u razvoj hrvatske književne i kulturne baštine kroz povijest.
Interpretacija i kritički osvrt
“Skup” predstavlja vrhunac Držićeve komediografske vještine kroz višeslojnu kritiku društva i ljudskih mana. Središnja tema škrtosti kao dominantnog poroka razvija se kroz lik Skupa, čija opsesija blagom razara sve ljudske odnose oko njega.
Držićeva interpretacija škrtosti nadilazi jednostavnu karakternu manu. Kroz lik Skupa autor prikazuje patološku vezanost za materijalno koja prelazi u paranoju, strah i potpunu izolaciju od društva. Škrtost postaje metafora za šire društvene probleme renesansnog Dubrovnika:
- Sukob između materijalnih i duhovnih vrijednosti
- Kritika patrijarhalnog društvenog uređenja
- Položaj mladih u okovima tradicije
- Licemjerje dubrovačkog plemstva
Posebno je značajna Držićeva dramaturška vještina u građenju napetosti kroz komične situacije. Autor majstorski balansira između smiješnog i tragičnog, koristeći humor kao sredstvo za naglašavanje ozbiljnih društvenih problema.
Kritički osvrt na djelo otkriva složenu mrežu značenja:
- Karakterizacija likova odražava društvenu hijerarhiju
- Jezik i dijalekt nose socijalnu dimenziju
- Prostor i vrijeme nose simboličku vrijednost
- Motivacija likova razotkriva društvene vrijednosti
Držićeva sposobnost da kroz komediju progovori o ozbiljnim temama čini “Skupa” relevantnim i za suvremenog čitatelja. Univerzalne teme pohlepe, međugeneracijskih sukoba i ljubavi nadilaze povijesni kontekst renesansnog Dubrovnika.
Kroz lik Andrijane autor suprotstavlja mladenačku nevinost i idealizam Skupovoj materijalističkoj opsesiji, stvarajući tako snažan kontrast između različitih životnih filozofija. Ovaj sukob predstavlja središnju os oko koje se grade ostali dramski elementi.
Vlastiti dojam i refleksija
Dubinsko čitanje “Skupa” otvara prostor za višeslojnu interpretaciju kroz osobnu prizmu čitatelja. Proces čitanja započinje inicijalnim upoznavanjem s tekstom koji aktivira metakognitivne procese razumijevanja likova i njihovih motivacija. Čitatelji se često identificiraju s mladim likovima poput Andrijane i Kamila, prepoznajući univerzalne teme sukoba između materijalizma i istinskih vrijednosti.
Daniel Pennac ističe kako intimnost čitanja omogućava osobni dijalog s Držićevim tekstom. Njegova teorija o “pravima čitatelja” posebno je primjenjiva na “Skupa” gdje čitatelj stvara vlastite interpretacije Skupove opsesije i paranoje. Kroz aktivno promišljanje teksta razvija se kritički odnos prema društvenim vrijednostima prikazanim u djelu.
Refleksija na pročitano uključuje:
- Prepoznavanje vlastitih stavova prema materijalizmu
- Uspoređivanje renesansnih društvenih odnosa sa suvremenima
- Analizu univerzalnosti ljudskih mana kroz lik Skupa
- Razumijevanje kompleksnosti međugeneracijskih odnosa
Emocionalna povezanost s tekstom stvara se kroz empatiju prema likovima, posebno u scenama gdje Skupova škrtost direktno ugrožava sreću njegove kćeri. Čitatelji često razvijaju snažne reakcije na nepravednost patrijarhalnog sustava i materijalistički pristup međuljudskim odnosima, što potvrđuje aktualnost Držićeve društvene kritike.
