Moliereov “Tartuffe” predstavlja jedno od najznačajnijih djela francuske književnosti 17. stoljeća koje i danas intrigira čitatelje svojom bezvremenskom tematikom licemjerja i religijske hipokrizije.
“Tartuffe” je klasična komedija u pet činova koju je napisao Jean-Baptiste Poquelin Moliere 1664. godine. Djelo kritizira lažnu pobožnost i licemjerje kroz lik varalice Tartuffea koji se pretvara da je pobožan kako bi iskoristio bogatog građanina Orgona.
Ova satirična komedija karaktera izazvala je brojne kontroverze u vrijeme svog nastanka zbog oštre kritike društva i crkve, što je rezultiralo njezinim privremenim zabranjivanjem. No upravo ta društvena kritika čini je relevantnom i u suvremenom kontekstu gdje i dalje prepoznajemo obrasce ponašanja koje Moliere tako vješto ismijava.
Uvod u lektiru
“Tartuffe” predstavlja vrhunsko djelo francuske književnosti koje razotkriva društvene probleme kroz prizmu komedije. Ova satirična drama iz 17. stoljeća oštro kritizira licemjerje i religijsku hipokriziju.
Autor
Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji pod umjetničkim imenom Molière, napisao je “Tartuffea” 1664. godine. Rođen u Parizu 1622. godine, Molière je postao jedan od najutjecajnijih francuskih dramatičara. Kao dvorski zabavljač Luja XIV, stekao je značajan ugled u francuskom kazalištu. Njegove komedije karakterizira oštra društvena kritika kombinirana s humorističnim elementima. Kroz svoj rad često je ismijavao licemjerje visokog društva i kritizirao religijske ekstremiste, što mu je donijelo brojne neprijatelje među crkvenim velikodostojnicima.
Žanr i književna vrsta
“Tartuffe” pripada žanru klasicističke komedije karaktera u pet činova. Djelo je napisano u aleksandrincima, standardnom stihu francuske klasicističke drame. Kao komedija, tekst koristi humor i satiru za kritiku društvenih pojava, posebno religijskog licemjerja. Strukturiran je prema klasicističkim pravilima jedinstva vremena, mjesta i radnje. Drama kombinira elemente komedije intrige s karakternom komedijom, gdje se komični efekti postižu kroz karakterizaciju likova i njihove međusobne odnose.
Mjesto i vrijeme
Radnja Moliereove komedije “Tartuffe” odvija se u Parizu, u raskošnoj kući imućnog građanina Orgona. Ovaj građanski dom postaje središtem svih dramskih zbivanja koja se razvijaju kroz pet činova komedije.
Vrijeme radnje smješteno je u 17. stoljeće, preciznije u 1664. godinu kada je djelo i napisano. To razdoblje predstavlja zlatno doba francuskog klasicizma, period u kojem je Molière stvarao svoja najznačajnija djela:
| Karakteristika | Detalj |
|---|---|
| Mjesto radnje | Orgonova kuća u Parizu |
| Vrijeme nastanka | 1664. godina |
| Povijesni period | 17. stoljeće |
Molière je kroz odabir mjesta i vremena radnje vjerno prikazao francusko društvo svog doba. Smještanje radnje u građanski dom omogućilo mu je detaljno portretiranje društvenih odnosa tog vremena te stvaranje intimne atmosfere koja pojačava dramsku napetost djela.
Tema i ideja djela
“Tartuffe” obrađuje složenu tematiku društvenog licemjerja kroz satiričnu komediju karaktera. Molièreovo remek-djelo razlaže višestruke tematske slojeve koji zajedno stvaraju kompleksnu kritiku francuskog društva 17. stoljeća.
Glavna tema
Središnja tema djela je licemjerje i religiozna hipokrizija utjelovljena u liku Tartuffea. On manipulira vjerom za osobnu korist, pretvarajući se da je pobožan i moralan čovjek dok istovremeno pokušava prevariti Orgona i njegovu obitelj. Kroz njegov lik Molière razotkriva opasnost slijepe vjere i nekritičkog prihvaćanja vanjskog dojma pobožnosti. Tartuffe predstavlja arhetip varalice koji zloupotrebljava povjerenje drugih, posebno kroz zloupotrebu religije kao maske za svoje prave namjere.
Sporedne teme
Djelo istražuje nekoliko međusobno povezanih tema:
- Sukob između razuma i emocija, prikazan kroz Orgonovu zaslijepljenost Tartuffeom
- Kritika nametnutih brakova i patrijarhalnog društva
- Problem zavedenih pojedinaca i njihove ranjivosti na manipulaciju
- Odnos između privida i stvarnosti u društvenim odnosima
- Važnost istine i iskrenosti u obiteljskim vezama
Ideja djela
Osnovna ideja “Tartuffea” je razotkrivanje društvenog licemjerja kroz satiričnu kritiku. Molière pokazuje kako pojedinci koriste religiju i moral kao alat za postizanje osobnih ciljeva. Autor naglašava važnost kritičkog razmišljanja i potrebu razlikovanja istinske pobožnosti od njene zloupotrebe. Kroz komične situacije prenosi ozbiljnu poruku o opasnostima zaslijepljenosti i nekritičkog povjerenja.
Motivi i simboli povezani s temom
- Maska kao simbol licemjerja i lažnog predstavljanja
- Religijski simboli koji se koriste za manipulaciju
- Novac kao motiv koji pokreće Tartuffeove postupke
- Brak kao sredstvo društvene kontrole
- Dom kao prostor sukoba između iskrenosti i prijevare
Kompozicija djela
Molièreov “Tartuffe” strukturiran je kao klasična francuska komedija u pet činova koja prati tradicionalnu dramsku formu. Svaki čin donosi nove zaplete i obrate koji grade napetost do konačnog raspleta.
Uvod
Prvi čin djela započinje posjetom gospođe Pernelle kući njezina sina Orgona. Tijekom posjete izbija žestoka rasprava između nje i ostalih ukućana o karakteru Tartuffea. Dok gospođa Pernelle ustrajno brani Tartuffeovu navodnu pobožnost, ostali članovi obitelji izražavaju sumnju u njegove namjere. Ovaj sukob mišljenja postavlja temelje za daljnji razvoj radnje te uvodi glavne likove i njihove međusobne odnose.
Zaplet
Radnja se intenzivira kroz prva tri čina kada Tartuffe, predstavljajući se kao siromašni pobožnik, zadobiva potpuno povjerenje Orgona. Orgon postaje toliko zaslijepljen Tartuffeovom lažnom pobožnošću da ga proglašava svojim nasljednikom i odlučuje mu dati ruku svoje kćeri Marijane. Cleante, Orgonov šurjak, pokušava ga upozoriti na Tartuffeovu prijevaru, no Orgon odbija prihvatiti istinu. Paralelno s tim, Tartuffe počinje pokazivati svoje prave namjere udvarajući se Orgonovoj ženi Elmiri.
Vrhunac
Dramska napetost dostiže vrhunac u četvrtom činu kada Elmira organizira zamku za Tartuffea. Ona uvjerava Orgona da se sakrije ispod stola kako bi osobno svjedočio Tartuffeovom pokušaju zavođenja. Tartuffe, nesvjestan Orgonove prisutnosti, otkriva svoje prave namjere i bezobzirno priznaje svoje licemjerje. Ova scena predstavlja ključni trenutak u kojem Orgon konačno spoznaje istinu o Tartuffeovoj pravoj prirodi.
Rasplet
U petom činu situacija postaje kritična kada Tartuffe pokušava iskoristiti pravne dokumente kojima mu je Orgon predao svoje imanje. Orgonova obitelj nalazi se pred opasnošću gubitka svega, a Tartuffe prijeti njihovim izbacivanjem iz kuće. Međutim, kraljevski izaslanik donosi vijest o Tartuffeovim prijašnjim prijevarama, što dovodi do njegovog uhićenja.
Zaključak
Završni čin donosi pravdu kada kralj intervenira u korist Orgonove obitelji. Tartuffe biva raskrinkan kao poznati prevarant i odveden u zatvor. Orgonova obitelj vraća svoje imanje, a Marijana dobiva dopuštenje za brak s Valerom. Pravda trijumfira nad licemjerjem, čime se potvrđuje moralna pouka djela o opasnostima slijepe vjere i važnosti kritičkog rasuđivanja.
Kratki sadržaj
Radnja “Tartuffea” započinje u domu imućnog građanina Orgona, gdje gospođa Pernelle, Orgonova majka, žestoko brani Tartuffea tijekom svađe s ukućanima. Dok obitelj pokušava razotkriti Tartuffeovu pravu narav, gospođa Pernelle ostaje uvjerena u njegovu pobožnost. Orgon, zaslijepljen Tartuffeovim lažnim moralom, planira mu dati ruku svoje kćeri Marijane.
U drugom činu dramska napetost raste kroz sukob Orgonova sina Damisa i Tartuffea. Damis nastoji razotkriti Tartuffeove manipulacije, no bezuspješno. Cleante, Orgonov rođak, uporno pokušava otvoriti oči zaslijepljenom Orgonu, ukazujući na Tartuffeovu prijevaru.
Tartuffe se prvi put fizički pojavljuje tek u trećem činu, gdje njegova licemjerna priroda postaje očita kroz kontrast između njegovih riječi i djela. Predstavlja se kao pobožan čovjek visokog morala, no njegove akcije otkrivaju beskrupuloznog manipulatora koji vješto iskorištava Orgonovo povjerenje.
Kroz ova tri čina, Molière gradi napetost oko Tartuffeovog lika, prikazujući kako jedan varalica uspijeva zavesti i manipulirati cijelom obitelji. Posebno je naglašen kontrast između Tartuffeove javne persone pobožnog čovjeka i njegove stvarne prirode pohlepnog prevaranta.
Redoslijed događaja
Molièreova komedija “Tartuffe” razvija se kroz pet činova koji grade dramsku radnju od upoznavanja likova do konačnog raspleta. U prvom činu upoznajemo Orgonovu obitelj i njihove složene odnose. Gospođa Pernelle i njen sin Orgon zaslijepljeni su Tartuffeovom navodnom pobožnošću, dok ostali članovi obitelji proziru njegovu lažnu narav.
Drugi i treći čin donose zaplet kroz Orgonovu odluku da uda kćer Marijanu za Tartuffea, unatoč njenim zarukama s Valerijem. Tartuffe pokazuje svoje pravo lice kada počinje zavoditi Elmiru, Orgonovu suprugu, što stvara dodatne tenzije u kućanstvu. Obitelj se ujedinjuje u nastojanju da razotkrije Tartuffeovu pravu narav.
Vrhunac radnje nastupa u četvrtom činu kada Elmira osmišljava plan za hvatanje Tartuffea u laži. Ona uvjerava Orgona da se sakrije ispod stola tijekom njenog razgovora s Tartuffeom, stvarajući ključnu scenu koja će razotkriti istinu o varalici koji se predstavlja kao pobožan čovjek.
| Čin | Glavni događaji |
|---|---|
| 1. čin | Uvod u obiteljske odnose |
| 2. i 3. čin | Tartuffeovo zavođenje Elmire |
| 4. čin | Elmirin plan razotkrivanja |
Analiza likova
Molièreov “Tartuffe” predstavlja galeriju izvanredno oblikovanih likova koji kroz svoje interakcije grade složenu mrežu odnosa. Svaki lik nosi specifične karakterne osobine koje doprinose razvoju radnje i tematskoj složenosti djela.
Glavni likovi
Orgon predstavlja tipičnog zaslijepljenog građanina koji postaje žrtvom vlastite naivnosti. Kao glava kuće pokazuje izrazitu tvrdoglavost u vjerovanju Tartuffeu, zanemarujući sve razumne savjete svoje obitelji. Tartuffe, centralni antagonist drame, utjelovljuje vjerskog licemjera koji vješto manipulira tuđim povjerenjem. Njegova prava priroda otkriva se postupno kroz djela, a ne riječi. Elmire, Orgonova supruga, pokazuje se kao najrazboritiji lik u djelu. Njezina inteligencija i promišljenost omogućuju joj da razotkrije Tartuffeovu pravu prirodu kroz pomno osmišljenu zamku.
Sporedni likovi
Dorine, sluškinja oštrog jezika, djeluje kao glas razuma kroz cijelu dramu. Svojim duhovitim komentarima raskrinkava društvene nepravde i licemjerje. Damis, Orgonov temperamentni sin, predstavlja mladenačku ishitrenost i nestrpljivost. Mariane, Orgonova kći, nalazi se u središtu sukoba između očeve volje i vlastite ljubavi prema Valèreu. Gospođa Pernelle, Orgonova majka, svojim slijepim obožavanjem Tartuffea dodatno komplicira obiteljske odnose.
Odnosi između likova
Obiteljski odnosi u drami obilježeni su snažnim konfliktima između racionalnog i iracionalnog. Orgonova zaslijepljenost Tartuffeom stvara jaz između njega i ostatka obitelji, posebno njegove djece Damisa i Mariane. Elmirin odnos s Tartuffeom razvija se od početne pristojnosti do otvorenog sukoba, kulminirajući u sceni razotkrivanja njegove prave prirode. Dorine svojim odnosom prema svim likovima služi kao moralni kompas djela, često kroz humorističke intervencije ukazujući na istinu.
Stil i jezik djela
“Tartuffe” je napisan u stilu francuskog klasicizma, koristeći aleksandrince – stihove od dvanaest slogova organizirane u rimovanim kupletima. Djelo sadrži 1962 stiha koji održavaju strogu formu klasicističke drame.
Stilske figure i izražajna sredstva
Molière majstorski koristi satiru kao primarno izražajno sredstvo za kritiku društvenih institucija. Ironija prožima cijelo djelo kroz Tartuffeove pretjerane izraze pobožnosti koji stvaraju komični efekt. Hiperbola se očituje u pretjeranim izjavama likova, posebno u Tartufeovim izrazima lažne skromnosti. Kontrast između privida i stvarnosti naglašen je kroz dijaloge između likova, gdje se Tartuffeova lažna pobožnost suprotstavlja njegovim stvarnim namjerama.
Narativne tehnike
Dijalog dominira narativnom strukturom djela, omogućujući izravno predstavljanje karaktera kroz njihove riječi i postupke. Molière koristi tehniku dramatic irony, gdje publika zna istinu o Tartuffeu dok drugi likovi ostaju u zabludi. Monolozi služe za dublje razumijevanje psihologije likova, posebno Orgonove zaslijepljenosti. Scene su strukturirane tako da grade napetost kroz postupno razotkrivanje Tartuffeove prave prirode.
Ton i atmosfera
Djelo održava satirični ton koji balansira između humora i ozbiljne društvene kritike. Atmosfera u kući Orgona postupno se mijenja od početne vedrine do rastuće napetosti zbog Tartuffeove manipulacije. Komični elementi proizlaze iz situacijske komike i karakternih mana likova. Molière stvara atmosferu nelagode kroz kontrast između Tartuffeove javne persone i njegovih privatnih postupaka.
Simbolika i motivi
U Molièreovoj komediji “Tartuffe” simbolika i motivi igraju ključnu ulogu u prenošenju poruke o opasnostima licemjerja i lažne pobožnosti.
Simboli u djelu
Centralni simbol djela je sam Tartuffe koji utjelovljuje hipokriziju i manipulaciju kroz lažnu pobožnost. Njegov lik predstavlja opasnost koju donosi slijepo vjerovanje u vanjske manifestacije religioznosti. Orgon simbolizira naivnost i zaslijepljenost društva, pokazujući kako pojedinci mogu postati žrtve vješte manipulacije. Nasuprot njima stoje Elmire i Dorine kao simboli razuma i zdrave prosudbe – njihova pronicljivost i praktična mudrost služe kao protuteza Tartufeovoj prijevari. Dom Orgonove obitelji postaje simbol sukoba između istine i laži, gdje se odvija borba između autentične i lažne pobožnosti.
Motivi
Hipokrizija se pojavljuje kao dominantan motiv koji prožima cijelo djelo, posebno naglašen kroz religijski kontekst. Motiv zaslijepljenosti manifestira se kroz Orgonovo nekritičko prihvaćanje Tartuffeove lažne pobožnosti. Materijalno bogatstvo i pohlepa također su istaknut motivi, vidljivi u Tartuffeovim pokušajima da se domogne Orgonovog imetka. Motiv maske proteže se kroz cijelu dramu – ne samo kao fizička maska već i kao metafora za društveno pretvaranje.
Alegorija i metafora
Cijelo djelo funkcionira kao alegorija društvenog licemjerja 17. stoljeća. Tartuffeovo ponašanje metaforički predstavlja corrupciju religijskih institucija toga doba. Orgonova kuća služi kao metafora za šire društvo u kojem se odvija borba između iskrenosti i prijevare. Elmirino inscenirano zavođenje Tartuffea metaforički prikazuje razotkrivanje istine kroz privid, dok scena skrivanja ispod stola predstavlja alegoriju prosvjetljenja – trenutak kada zaslijepljeni konačno progledaju istinu.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
“Tartuffe” nastaje 1664. godine u vrijeme vladavine Luja XIV, poznatog kao Kralj Sunce, kada Francuska doživljava vrhunac apsolutističke monarhije. Ovo razdoblje karakterizira stroga centralizacija moći u rukama vladara te izražene društvene nejednakosti između različitih staleža.
Društveni kontekst djela odražava složene odnose između crkve, države i građanstva u Francuskoj 17. stoljeća. Katolička crkva uživa značajan utjecaj u društvu, što Molière kritički propituje kroz lik Tartuffea – vjerskog licemjera koji manipulira pobožnošću za osobnu korist. Tajne organizacije poput Compagnie du Saint-Sacrement aktivno se bore protiv moralne korupcije, što dodatno naglašava tenzije između različitih društvenih skupina.
Drama izaziva snažne kontroverze među višim slojevima francuskog društva, posebno među crkvenom hijerarhijom. Crkva oštro reagira na Molièreovu kritiku lažne pobožnosti, prepoznajući u Tartuffeu karikaturu vlastite institucije. Molière kroz svoje djelo razotkriva licemjerje društvenih elita koje često koriste religiju kao masku za ostvarivanje osobnih interesa.
Kulturni kontekst “Tartuffea” obilježava procvat francuskog klasicizma. Djelo odražava tadašnje društvene vrijednosti, običaje te složene odnose između različitih društvenih slojeva. Kroz precizno portretiranje karaktera i situacija, Molière stvara vjerodostojnu sliku francuskog društva 17. stoljeća, kritički sagledavajući njegove mane i proturječnosti.
Interpretacija i kritički osvrt
“Tartuffe” predstavlja vrhunsku satiru religioznog licemjerja kroz kompleksnu mrežu međuljudskih odnosa. Molière stvara iznijansiran portret društvene hipokrizije utjelovljene u liku Tartuffea, čija lažna pobožnost služi kao maska za sebične ciljeve.
Središnji lik Tartuffe majstorski manipulira Orgonovom zaslijepljenošću, koristeći religiozne fraze i glumljenu skromnost za postizanje osobnih ciljeva. Njegova dvoličnost dolazi do izražaja u kontrastnim scenama – dok pred Orgonom glumi svetost, istovremeno pokušava zavesti njegovu suprugu Elmiru.
Orgonova karakterizacija otkriva psihološku kompleksnost zaslijepljenog vjernika. Njegova iracionalna privrženost Tartuffeu prelazi granice zdrave prosudbe, što rezultira zanemarivanjem vlastite obitelji i ugrozom obiteljskog nasljedstva.
Molièreova kritika kroz lik Tartuffea pogađa u srž problema religioznog fanatizma i slijepe vjere. Autor vješto razotkriva opasnost nekritičkog prihvaćanja vanjskog dojma pobožnosti, stvarajući univerzalnu poruku o važnosti razuma nad zaslijepljenošću.
Dramska struktura djela gradi napetost kroz postupno razotkrivanje Tartuffeove prave prirode. Vrhunac drame nastupa u sceni ispod stola, gdje Elmira inscenira situaciju koja konačno otvara Orgonu oči. Ovaj trenutak predstavlja pobjedu razuma nad obmanjivanjem.
Molière koristi humor kao moćno oružje društvene kritike. Komični elementi ne umanjuju ozbiljnost poruke, već naprotiv, pojačavaju učinak kritike licemjerja. Dorine, kao glas razuma, svojim duhovitim komentarima razobličuje Tartuffeovu himbu i Orgonovu zaslijepljenost.
Vlastiti dojam i refleksija
Molièreov “Tartuffe” ostaje izvanredno aktualan i u današnjem društvu, gdje manipulacija vjerskim osjećajima još uvijek služi kao moćno sredstvo kontrole. Kritička oštrica djela posebno pogađa u srž problema slijepe vjere i nekritičkog prihvaćanja autoriteta.
Posebno je fascinantna Molièreova sposobnost da kroz humorističan pristup prenese tako ozbiljnu društvenu kritiku. Način na koji autor gradi napetost kroz postupno razotkrivanje Tartuffeove prave prirode pokazuje vrhunsko poznavanje dramske tehnike. Orgonova zaslijepljenost djeluje istovremeno komično i tragično, stvarajući kod čitatelja snažan osjećaj frustracije.
Lik Tartuffea predstavlja arhetip manipulatora koji se može prepoznati u različitim oblicima i danas – od političkih demagoga do samoprozvanih duhovnih vođa. Njegova vještina manipulacije religioznim frazama i glumljena skromnost stvaraju snažan kontrast s njegovim stvarnim namjerama, što dodatno naglašava univerzalnost poruke djela.
Dorine kao glas razuma unosi osvježavajuću dozu zdravog razuma i narodne mudrosti u djelo. Njezine duhovite opaske i britki komentari služe kao protulijek Tartufeovom licemjerju. Elmirin lik također zaslužuje posebnu pozornost – njezina inteligencija i pribiranost u raskrinkavanju Tartuffea pokazuju snagu ženskog principa u borbi protiv patrijarhalnih struktura moći.
Čitanje “Tartuffea” izaziva istovremeno divljenje prema Molièreovoj književnoj vještini i zabrinutost zbog trajne aktualnosti problema koje djelo opisuje. Činjenica da i nakon više od 350 godina možemo tako jasno prepoznati Tartuffeove moderne dvojnike govori o bezvremnosti ove društvene kritike.
