Svaki učenik koji je ikad u rukama držao roman “Đuka Begović” Ivana Kozarca prepoznat će u glavnom liku nešto duboko ljudsko – borbu između želja i stvarnosti, između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti. Kozarac je 1911. godine stvorio djelo koje i danas, preko stoljeća kasnije, odjekuje snagom svoje psihološke analize.
Roman “Đuka Begović” prikazuje tragičnu priču o propasti slavonskog plemića kroz realističku analizu društvenih prilika krajem 19. stoljeća, kombinirajući snažnu psihološku karakterizaciju s kritikom alkoholizma i duhovne dekadencije tadašnjeg društva.
Kroz stranice ovog romana prolazi čitav jedan svijet koji nestaje – svijet slavonskog plemstva s njegovim vrijednostima, manama i unutarnjim sukobima koji će oblikovati sudbinu jednog čovjeka i cijele zajednice.
Uvod u lektiru
Roman “Đuka Begović” predstavlja vrhunac stvaralaštva Ivana Kozarca i jedan je od najznačajnijih ostvarenja hrvatske moderne proze. Djelo se smatra temeljnim tekstom za razumijevanje psihološkog realizma u hrvatskoj književnosti početka 20. stoljeća.
Knjiga se ističe svojom dubinom psihološke analize i vjernim prikazom slavonske sredine koja postaje gotovo samostalan lik u romanu. Kozaračeva sposobnost da prožme društvenu kritiku s intimnom psihološkom studijom čini ovo djelo nezaobilaznim u hrvatskom književnom kanonu.
Autor
Ivan Kozarac (1885-1910) bio je slavonski književnik čiji je kratki život obilježio izniman književni opus. Rođen u Vinkovcima, odrastao je u atmosferi koja će kasnije postati kulisa njegovih najpoznatijih djela. Kozarac je studiram pravo u Zagrebu, ali ga je književnost privlačila više od jurisprudencije.
Kao predstavnik moderne hrvatske proze, Kozarac je bio pod utjecajem europskih književnih strujanja, osobito naturalizma i realizma. Njegov pristup karakterizaciji likova odražava duboko poznavanje ljudske psihologije i društvenih odnosa svoje epohe.
Tragično rana smrt u 25. godini života prekinula je obećavajuću književnu karijeru, ali ostavila je za sobom djela koja su postala klasici hrvatske književnosti.
Žanr i književna vrsta
Roman “Đuka Begović” pripada epskom književnom rodu i predstavlja psihološki realizam s izraženim naturalističkim elementima. Djelo kombinira karakteristike društvenog romana s intimnom psihološkom studijom.
Žanrovski, roman se može klasificirati kao:
- Psihološki roman – fokus na unutarnji život protagonista
- Društveni roman – kritika tadašnjih društvenih prilika
- Realistički roman – vjeran prikaz stvarnosti
Kozarac koristi tehnike koje omogućavaju duboku analizu karaktera, uključujući unutarnji monolog i tok svijesti, što djelo čini modernijim od mnogih svojih suvremenika.
Mjesto i vrijeme
Radnja romana “Đuka Begović” smještena je u slavonsko selo krajem 19. stoljeća, preciznije u period između 1880-ih i 1900-ih godina. Ovo vremensko određenje nije slučajno – Kozarac je odabrao period velikih društvenih promjena koje su utjecale na tradicijski slavonski način života.
Slavonija krajem 19. stoljeća bila je regija u tranziciji. Staro feudalno uređenje polako je nestajalo, a nova buržoaska vrijednosti tek su se oblikovala. Ova društvena nesigurnost posebno je pogađala niže plemstvo, sloj kojem pripada i Đuka Begović.
Geografski okvir romana čini tipično slavonsko selo s njegovim karakterističnim elementima: prostranim poljima žitarica, vinogradima, tradicionalnim kućama i čvrstom društvenom hijerarhijom. Kozarac koristi prirodni krajolik kao okvir koji odražava unutarnja stanja svojih likova.
Vrijeme radnje obuhvaća nekoliko desetljeća Đukina života, od djetinjstva do zrele dobi. Ova širina vremenskog okvira omogućava piscu da prikaže razvoj karaktera kroz različite životne faze i društvene okolnosti.
Atmosfera sela postaje gotovo samostalan lik u romanu – prikazana je kao sredina koja može pružiti sigurnost, ali i ograničiti pojedinca unutar tradicionalnih obrazaca ponašanja.
Tema i ideja djela
Tematska struktura romana “Đuka Begović” organizirana je oko nekoliko ključnih problema koji definiraju hrvatsko društvo krajem 19. stoljeća. Kozarac ne pristupa ovim temama površno, već ih istražuje kroz složenu mrežu psiholoških i socijalnih odnosa.
Glavna tema
Propast i duhovna dekadencija slavonskog seoskog plemstva predstavlja središnju temu romana. Kozarac prikazuje kako se tradicionalni društveni sloj suočava s modernizacijom i gubi svoju nekadašnju ulogu u društvu.
Ova tema se ostvaruje kroz Đukov život koji simbolizira širu društvenu krizu. Glavni protagonist predstavlja generaciju koja nasljeđuje privilegije, ali ne i odgovornosti koje su s njima povezane. Rezultat je moralna i materijalna propast koja postaje neizbježna.
Kozarac ne prikazuje ovu propast kao iznenadnu katastrofu, već kao postupan proces koji se razvija kroz niz loših odluka i nemarnih postupaka. Time autor postiže veću uvjerljivost i omogućava čitatelju da prati logiku propadanja.
Sporedne teme
Obiteljski odnosi predstavljaju važnu sporednu temu koja oslikava širenje društvene krize na najintimniji nivo. Kozarac prikazuje kako se problemi prenose s generacije na generaciju unutar obitelji Begović.
Alkoholizam se pojavljuje kao simptom dubljih problema, ali i kao uzrok daljnje degradacije. Pisac ne tretira alkohol samo kao ovisnost, već kao način bijega od odgovornosti i stvarnosti.
Tema odgoja prolazi kroz cijeli roman – Kozarac istražuje kako nedostatak pravilnog usmjeravanja u mladosti može utjecati na cijeli život pojedinca. Đukov slučaj postaje studija neuspješnog odgoja.
Ljubavne avanture i bećarenje prikazani su kao manifestacije dubljih karakternih slabosti, a ne kao bezazlene mladenačke ludosti.
Ideja djela
Osnovna ideja romana je kritika društva koje oblikuje pojedinca, ali i ispitivanje granica osobne odgovornosti. Kozarac postavlja pitanje: koliko je Đuka odgovoran za svoju propast, a koliko su okolnosti utjecale na njegov pad?
Pisac ne daje jednostavne odgovore. Umjesto toga, stvara složenu psihološku studiju koja omogućava različita čitanja. S jedne strane, Đuka je žrtva društvenih okolnosti i neadekvatnog odgoja. S druge strane, on donosi niz loših odluka koje ubrzavaju njegovu propast.
Ideja djela također obuhvaća kritiku tradicionalnih vrijednosti koje se pokazuju neadekvatnima za nova vremena. Kozarac sugerira potrebu za prilagodbom i preuzimanjem odgovornosti u mijenjajućem svijetu.
Motivi i simboli povezani s temom
Alkohol u romanu funkcionira kao višeslojni simbol. Na površinskoj razini, predstavlja ovisnost i razlog propadanja. Na dubljem nivou, simbolizira bijeg od stvarnosti i nemogućnost suočavanja s problemima.
Slavonska priroda nije samo kulisa, već odražava Đukova unutarnja stanja. Kozarac koristi promjene godišnjih doba i prirodnih ciklusa za praćenje psiholoških promjena svojeg protagonista.
Imanje obitelji Begović simbolizira materijalnu osnovu društvenog statusa. Njegovo postupno propadanje paralelno je s Đukovom duhovnom degradacijom.
Zatvor predstavlja fizičku manifestaciju Đukove duhovne zatvorenosti i neiskorištenosti prilika za promjenu.
Kratki sadržaj
Fabula romana “Đuka Begović” razvija se kroz nekoliko ključnih faza koje prate protagonistov životni put od obećavajućeg mladića do slomljenog čovjeka. Kozarac strukturira priču tako da svaki dio otkriva nove aspekte Đukove ličnosti i društvene situacije.
Uvod
Roman počinje prikazom Đuke kao djeteta u uglednoj slavonskoj obitelji. Begović su imali ugledan društveni položaj i materijalno blagostanje koje je omogućavalo bezbrižan život. Međutim, već u ovim ranim scenama Kozarac nagovještava probleme koji će kasnije eskalirati.
Šima Begović, Đukov otac, predstavljen je kao čovjek slabog karaktera sklon alkoholu i neodgovornom ponašanju. Ovaj negativan uzor ključan je za razumijevanje Đukova kasnijeg razvoja. Obiteljska atmosfera obilježena je nedoslednosću i nedostatkom čvrstih moralnih načela.
Djetetova percepcija svijeta oblikovana je kroz prizore koji spajaju materijalnu sigurnost s emotivnom nesigurnošću. Kozarac vješto prikazuje kako se problemi odraslih reflektiraju na dijete koje još ne može potpuno razumjeti situaciju.
Zaplet
Prve životne krize nastaju kada Đuka postaje svjestan obiteljskih problema i vlastite pozicije u društvu. Adolescencija donosi sukobe s autoritetima i prve pokušaje definiranja vlastitog identiteta.
Očev loš primjer postaje sve očigljedniji, a Đuka počinje razvijati obrasce ponašanja koji će ga kasnije koštati. Skolonost alkoholu, avanturama i izbjegavanju odgovornosti postaju redoviti dijelovi njegovog života.
Sukobi s okolinom se intenziviraju. Đuka se suprotstavlja tradicionalnim očekivanjima, ali ne razvija alternativni životni plan. Umjesto konstruktivne pobune, on bira destruktivno ponašanje koje samo pogoršava situaciju.
Vrhunac
Kulminacija romana dolazi s ubojstvom oca – događajem koji radikalno mijenja Đukov život. Ovaj čin nije hasil planiranog zločina, već eskalacije dugotrajnih napetosti i trenutka izgubljene kontrole.
Zatvorska kazna predstavlja fizičko izdvajanje iz društva, ali i priliku za refleksiju. Međutim, Đuka ne koristi ovo vrijeme za poboljšanje, već se dodatno povlači u sebe. Kozarac prikazuje kako se zatvor može postati metaforom duhovne zatvorenosti.
Tokom zatvorskog perioda, obiteljsko imanje propada zbog nemara i loših odluka onih koji su preuzeli upravljanje. Ova materijalna propast paralelna je s Đukovom duhovnom degradacijom.
Rasplet
Povratak iz zatvora donosi suočavanje s potpuno promjenjenom situacijom. Đuka se vraća u svijet koji ga više ne prepoznaje kao nekadašnjeg uglednog člana zajednice. Materijalna sredstva su nestala, a društveni status je nepovratno narušen.
Bezvoljnost i resignacija dominiraju posljednjim poglavljima romana. Đuka ne pokušava obnoviti svoj život ili pronaći novo mjesto u društvu. Umjesto toga, prihvaća poraz i povlači se u pasivnost.
Finalni dijelovi romana prikazuju čovjeka koji je odustao od borbe. Kozarac ne nudi konvencionalan završetak s katarzom ili poravnavanjem – glavnog lika ostavlja u stanju trajne otuđenosti od sebe i okoline.
Redoslijed događaja
Kronologija romana “Đuka Begović” prati logičan slijed uzroka i posljedica koji vode od privilegirane mladosti do društvene marginalizacije. Kozarac strukturira događaje tako da svaki korak u Đukovom padu izgleda logičan i neizbježan.
Djetinjstvo u imućnoj obitelji postavlja osnove za kasnije probleme. Dijete odrasta u atmospheri materijalnog blagostanja, ali emotivne nestabilnosti. Očev alkoholizam i moralna nestabilnost stvaraju konfuziju o tome što su prihvatljivi standardi ponašanja.
Mladenačke godine donose prve ozbiljne konflikte s autoritetima. Đuka počinje ponašanja koja će postati obrazac: izbjegavanje odgovornosti, alkoholizam, ljubavne avanture bez ozbiljnih namjera. Obiteljski konflikti se intenziviraju.
Zrela dob obilježena je eskalacijom već postojećih problema. Sukobi postaju sve češći i intenzivniji. Đukova nesposobnost da se prilagodi očekivanjima ili pronađe alternativne načine života vodi u katastrofu.
Ubojstvo oca predstavlja točku bez povratka. Ovaj događaj rezultat je dugotrajnih napetosti, ali radikalno mijenja sve okolnosti Đukova života. Zatvorska kazna slijedi kao logična posljedica.
Zatvorski period donosi fizičko izdvajanje, ali ne i unutarnju transformaciju. Đuka ne koristi ovo vrijeme za preispitivanje svojih vrijednosti ili planiranje budućnosti.
Povratak u društvo suočava ga s potpuno novom realnošću. Materijalna sredstva su nestala, društveni status je narušen, a on sam nema energije ili volje za obnovu.
Završna faza života obilježena je resignacijom i pasivnošću. Đuka postaje promatrač vlastitog života umjesto aktivnog sudionika, što predstavlja konačnu duhovnu kapitulaciju.
Analiza likova
Karakterizacija u romanu “Đuka Begović” predstavlja jedan od najsnažnijih aspekata Kozaračeva pisanja. Autor stvara likove koji su istovremeno tipični za svoje vrijeme i univerzalno ljudski u svojim borbama i slabostima.
Glavni likovi
Đuka Begović predstavlja kompleksan psihološki portret čovjeka razapetog između privilegija i odgovornosti. Njegova karakterizacija razvija se postupno kroz roman, otkrivajući slojeve ličnosti koji objašnjavaju njegovu tragičnu sudbinu.
U mladosti, Đuka pokazuje potencijal za pozitivan razvoj. Inteligent je, obrazovan i dolazi iz ugledne obitelji. Međutim, nedostatak čvrste moralne osnove i negativan utjecaj obiteljske atmosfere postupno ga usmjeravaju prema destruktivnom ponašanju.
Njegova glavna karakteristika je unutarnji sukob između želje za poštovanjem i nesposobnosti da prihvati odgovornosti koje takvo poštovanje zahtijeva. Đuka želi zadržati privilegije svoje klase, ali nije voljan pridržavati se njezinih normi.
Alkoholizam u njegovom slučaju nije samo ovisnost, već i simptom dubljih psiholoških problema. Alkohol mu služi kao sredstvo bijega od stvarnosti s kojom se ne može nositi.
Tragičnost njegovog lika leži u činjenici da je sposoban prepoznati vlastite greške, ali ne i ispraviti ih. Ova samosvijest čini njegovu propast još boljnijom.
Sporedni likovi
Šima Begović, Đukov otac, funkcionira kao negativan uzor koji oblikuje sina. Njegov karakterni profil pokazuje odraslu verziju problema koje Đuka tek razvija. Šima predstavlja generaciju koja je naslijedila privilegije feudalnog sustava, ali se ne može prilagoditi novim vremenima.
Njegov alkoholizam i neodgovorno ponašanje stvaraju obiteljsku dinamiku koja favorizira loše odluke. Kao otac, on ne pruža potrebno vodstvo ili moralni okvir koji bi pomogao sinu da se zdravo razvije.
Drugi članovi obitelji Begović predstavljaju različite načine reagiranja na obiteljsku krizu. Neki pokušavaju zadržati dio ugleda, drugi se potpuno povlače iz društvenog života.
Seljani i ostali članovi lokalne zajednice funkciju kao kor koji komentira Đukove postupke. Njihovi stavovi odražavaju šire društveno mišljenje o ponašanju koje se smatra prihvatljivim ili neprihvatljivim.
Odnosi između likova
Obiteljski odnosi u romanu obilježeni su nedostatkom prave komunikacije i emocionalne bliskosti. Umjesto podrške, članovi obitelji često pojačavaju međusobne probleme.
Odnos između Đuke i oca posebno je problematičan. Umjesto zdravog uzora, sin dobiva negativan primjer koji ga uči da je moguće izbjegavati odgovornosti bez značajnijih posljedica.
Društveni odnosi Đuke s lokalnom zajednicom mijenjaju se tijekom romana. U početku, njegov položaj mu omogućava određenu toleranciju čak i za neprikladno ponašanje. Kasnije, ta tolerancija nestaje kad postane jasno da se radi o trajnom obrascu, a ne o mladenačkim greškama.
Ljubavni odnosi u romanu često su površni i oportunistički. Đuka ne razvija duboke emocionalne veze, što odražava njegovu širu nesp способnost za istinsku bliskost i odanost.
Stil i jezik djela
Kozaračev stil u romanu “Đuka Begović” odražava autorovo duboko poznavanje slavonskog govora i sposobnost da literarni jezik prilagodi potrebama psihološke analize. Pisac uspješno spaja regionalnu autentičnost s univerzalnim književnim vrijednostima.
Jezik romana bogat je dijalektizmima koji ne služe samo za stvaranje lokalne boje, već i za karakterizaciju likova. Kozarac koristi govorni jezik svojih junaka kao način otkrivanja njihove društvene pozicije, obrazovanja i psihološkog stanja.
Dinamika dijaloga posebno je uspješna u scenama sukoba. Pisac vješto koristi razlike u govoru između generacija i društvenih slojeva za stvaranje napetosti i isticanje klasnih razlika.
Opisi prirode i društvene atmofere pisani su preciznim, ali poetičnim jezikom koji stvara snažne vizualne slike. Kozarac ne upada u pretjeranu deskriptivnost, već bira detalje koji najbolje služe narrativnim potrebama.
Stilske figure i izražajna sredstva
Metafora je jedna od najčešće korišćenih stilskih figura u romanu. Kozarac posebno vješto koristi prirodne metafore za opisivanje psiholoških stanja svojih likova. Promjene godišnjih doba često odgovaraju unutarnjim promjenama protagonista.
Simbolika alkohola proteže se kroz cijeli roman kao složena mreža značenja. Na različitim mjestima, alkohol simbolizira bijeg, samodekstrukciju, društvenu prihvaćenost ili pobunu protiv konvencija.
Kontrasti se koriste za isticanje transformacije likova. Kozarac često postavlja scene iz Đukove mladosti nasuprot scenama iz zrele dobi, stvarajući snažan efekt propadanja.
Ironija prisutna je u prikazivanju društvenih konvencija. Pisac suptilno kritizira licemjerje sredine koja tolerira bepašno ponašanje dokod je ono “diskretno”.
Narativne tehnike
Tok svijesti koristi se za otkrivanje Đukovih unutarnjih borbi. Ova tehnka omogućava čitatelju uvid u protagonistove misli i osjećaje koje on ne izražava u razgovor s drugim likovima.
Unutarnji monolog služi za prikazivanje Đukove sposobnosti za samoanalizu, ali i njegovu nesposobnost da tu analizu pretovar u konstruktivne akcije.
Retrospektivno pripovijedanje omogućava usporedbu različitih životnih perioda. Kozarac koristi ovu tehniku za pokazivanje kako se problemi razvijaju postupno kroz godine.
Perspektiva pripovijedanja mijenja se ovisno o potrebi scene. Ponekad imamo objektivan prikaz događaja, a ponekad uvid u subjektivno iskustvo likova.
Ton i atmosfera
Tragični ton dominira romanom, ali Kozarac izbjegava patetiku. Umjesto sentimentalności, autor koristi realističku objektivnost koja čini Đukovu sudbinu još tragičnijom.
Pesimizam nije površan ili melodramatičan. Pisac gradi atmosferu neizbježnosti kroz prikaz društvenih uvjeta koji ograničavaju mogućnosić pozitivnih promjena.
Realistična atmosfera stvara se kroz precizne opise svakodnevnog života. Kozarac ne idealizira slavonski život, već ga prikazuje s svim njegovim protivurječnostima.
Grubost pojedinih scena odražava autorovu namjeru da ne prikrije manje ugodne aspekte svojih tema. Posebno u prikazima alkoholičarske degradacije, Kozarac ne poštjeva čitatelje.
Simbolika i motivi
Simbolična razina romana “Đuka Begović” omogućava dublje čitanje koje nadilazi površnu fabulu o propasti jednog čovjeka. Kozarac koristi simbole i motive koji povezuju individualnu tragediju s širim društvenim i univerzalnim temama.
Slavonska priroda služi kao zrcalo Đukinih duševnih stanja. Kozarac ne koristi prirodu samo kao kulisu, već kao aktivni element koji odražava i pojačava emocionalne tonove ženilište. Promjene godišnjih doba prate glavnog lika kroz različite životne faze.
Proljeće u romanu često se povezuje s iluzijama o novom početku. Međutim, ove nade redovito se pokazuju lažnama, što stvara ironični kontrast između prirodne obnove i Đukove duhovne stagnacije.
Jesen simbolizira propadanje i kraj iluzija. Najdramatičniji eventi u Đukovom životu često se događaju u jesenskim mjesecima, što pojačava osjećaj melanakolije i neizbježnosti.
Zima predstavlja razdoblje refleksije, ali i emocionalne otupjelosti. Đukova nesposobnost da koristi mirna razdoblje za konstruktivnu samoanalizu postaje još jedan pokazatelj njegove tragične slabosti.
Alkohol funkcionira kao višeznačni simbol koji se razvija kroz roman. U početnim scenama, alkohol predstavlja društveno prihvaćen način vezanja mecu muškarcima i pokazivanje zrelosti.
Postupno, alkohol postaje sredstvo bijega od neugodnih stvarnosti. Đuka koristi alkohol za mrtimbanje osjećaja krivice, straha i razočaranja koji proizlaze iz njegovih loših odluka.
U kasnijem dijelu romana, alkohol simbolizira potpunu kapitulaciju před životom. On više ne služi ni za društveno povezivanje ni za privremeno olakšanje, već postaje jedini sadržaj Đukova postojanja.
Imanje obitelji Begović predstavlja materijalni temelj društvenog statusa. Njegovo postupno propadanje paralelno je s Đukovom duhovnom degradacijom, stvarajući snažnu simboličnu vezu između vanjskog i unutarnjeg propadanja.
Kuća, poljoprivredni objekti i zemljište funkciju kao produžetak obiteljske povijesti. Njihovo zanemarivanje i eventualan gubitak simboliziraju prekid sa tradicijom i nesposobnost za odgovorno upravljanje nasljeđem.
Zatvor predstavlja fizičku manifestaciju Đukove duhovne zatvorenosti. Ironic je što razdoblje zatočeništvo ne donosi osvještavanje vlastitih pogrešaka, već dodatnu izolaciju od mogućnosti pozitivne promjene.
Zidovi zatvora postaju simbol granica koje je Đuka sam sebi postavio svojom odbinom da se suoči s realnošću i preuzme odgovornost za vlastite postupke.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
Roman “Đuka Begović” nastao je u razdoblju velikih društvenih promjena koje su obilježile hrvatsko društvo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kozarac je svjesno smjestio svoju priču u ovaj povijesni moment jer je razumio kako vanjski uvjeti oblikuju sudbine pojedinaca.
Feudalni sustav koji je stoljećima definirao društvene odnose u Slavoniji postupno je nestajao. Nova buržoaska vrijednosti tek su se etablirala, što je stvaralo razdoblje nesigurnosti za sve društvene slojeve.
Niže plemstvo, kojem pripada obitelj Begović, našlo se u posebno problematičnoj poziciji. Njihovi tradicionalni privilegiji i društvna uloga bili su dovođeni u pitanje, ali im nije bile ponuđene jasne alternative.
Modernizacija poljoprivrede i industrijalizacija mijenjali su ekonomske osnove društva. Stari načini stjecanja i čuvanja bogatstva postali su nedostatni, što je zahtijevalo prilagodbu i preokret u mentalitetu.
Urbanizacija je počinjala utjecati čak i na ruralna područja. Gradski način života i vrijednosti proširiva li se, što je stvaralo konflikt s tradicionalnim seoskim moralnim kodovima.
Alkoholizam je bio široko rasprostranjen društveni problem. Kozaračev prikaz ove pojave odražava stvarno stanje u slavonskim selima tog vremena, gdje je alkohol često služio kao bijeg od ekonomskih teškoća i društvenih frustracija.
Tradicionalne obiteljske strukture također su bile pod pritiskom promjena. Stara hijerarhija unutar obitelji počinjala je slabiti, što je stvaralo konfuziju oko uloga i odgovornosti pojedinih članova.
Obrazovni sustav prolazio je kroz promjene koje su trebale pripremiti mlade ljude za novi tip društva. Međutim, obitelji poput Begovića nisu uspjele prilagoditi svoje odgojne metode novim potrebama.
Nacionalne i političke svijesti postupno su jačale, što je utjecalo i na lokalne zajednice. Ove promjene dodatno su komplikuirade održavanje starih društvenih struktura.
Kozaračevo djelo može se čitati kao analiza kako pojedinac može neuspješno reagirati na povijesne promjene. Đukova tragica leži u tome što nije poobao constructivne načine prilagođavanja novim okolnostima.
