Don Quijote, remek-djelo Miguela de Cervantesa, predstavlja jedan od najznačajnijih romana u povijesti svjetske književnosti. Ova satirična priča o plemiću koji je poludio čitajući viteške romane već više od četiri stoljeća očarava čitatelje svojom duhovitošću i dubokom porukom.
Don Quijote je parodijski roman koji kroz pustolovine glavnog junaka i njegovog vjernog pratitelja Sancha Panze kritizira viteške romane i društvo 16. stoljeća, istovremeno progovarajući o vječnim temama ljudske prirode, idealizmu i stvarnosti.
Dok učenici često pristupaju ovom djelu kao još jednoj obveznoj lektiri, njegovo bogatstvo likova, simbola i značenja čini ga izvanrednim područjem za istraživanje ljudske psihe i društvenih konvencija. Kroz ovu analizu otkrit ćemo zašto Don Quijote i danas ostaje jednako relevantan kao i u vrijeme svog nastanka.
Uvod u lektiru
Roman “Don Quijote” predstavlja vrhunsko djelo španjolske i svjetske književnosti koje kroz satirični prikaz viteštva kritizira društvo 16. stoljeća. Ovaj dugački roman objavljen je u dva dijela: prvi 1605. a drugi 1615. godine.
Autor
Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) rođen je u Alcalá de Henaresu u Španjolskoj kao četvrto od sedmero djece. Životni put odveo ga je od studenta do vojnika, gdje je u bitci kod Lepanta izgubio funkciju lijeve ruke. Nakon pet godina zatočeništva kod alžirskih gusara vratio se u Španjolsku gdje je radio kao poreznik. Pisanjem se počeo baviti u kasnim četrdesetima, a “Don Quijote” nastao je tijekom njegovog boravka u zatvoru zbog nepravilnosti u računima. Cervantes je svojim književnim stvaralaštvom značajno utjecao na razvoj romana kao književne vrste.
Žanr i književna vrsta
“Don Quijote” pripada pikarskom romanu, žanru koji prati pustolovine glavnog junaka kroz niz epizoda. Djelo kombinira elemente viteških romana, komedije, satire i realističkog romana. Posebnost ovog djela leži u njegovoj dvojnoj prirodi – istovremeno ismijava viteške romane dok stvara novi književni žanr modernog romana. Cervantes koristi tehniku romana u romanu, gdje glavni lik čita o vlastitim pustolovinama unutar same priče. Kroz parodiranje viteških romana autor stvara složenu narativnu strukturu koja uključuje različite pripovjedačke perspektive.
Mjesto i vrijeme
“Don Quijote” smješten je u španjolskoj pokrajini La Mancha s kraja 16. stoljeća. Prostrane ravnice La Manche služe kao idealna pozornica za pustolovine glavnog junaka. Krajolik karakteriziraju vjetrenjače, suhe prašnjave ceste i mala sela koja stvaraju autentičan okvir za razvoj radnje.
Roman posebno ističe mjesto El Toboso, gdje Don Quijote traži blagoslov svoje idealizirane ljubavi Dulcineje. Cervantes vješto koristi stvarne lokacije La Manche za prikaz pustolovina svog protagonista:
- Ruralna područja: prostrane ravnice ispunjene vjetrenjačama
- Gradska središta: trgovi i ulice manjih gradova
- Putovi i ceste: prašnjavi drumovi koji povezuju naselja
- Gostionice: važna mjesta susreta likova
Vrijeme radnje podudara se sa španjolskim Zlatnim dobom književnosti. Roman izlazi u dva dijela:
| Dio romana | Godina izdanja | Povijesni kontekst |
|---|---|---|
| Prvi dio | 1605. | Vrhunac španjolske moći |
| Drugi dio | 1615. | Zalazak viteških ideala |
Cervantes stvara svijet koji precizno odražava društvene prilike kasnog 16. stoljeća. Kroz odabir mjesta i vremena radnje autor gradi uvjerljiv kontekst za kritiku tada već zastarjelih viteških romana.
Tema i ideja djela
“Don Quijote” istražuje sukob između mašte i stvarnosti kroz priču o plemiću koji gubi razum čitajući viteške romane. Cervantes predstavlja složenu mrežu tema koje se isprepliću kroz pustolovine glavnog junaka.
Glavna tema
Središnja tema romana je sukob idealizma i realnosti. Don Quijote, nakon pretjeranog čitanja viteških romana, stvara vlastiti imaginarni svijet u kojem je on hrabri vitez koji se bori za pravdu. Njegov izmišljeni svijet stalno se sudara sa stvarnošću 16. stoljeća, stvarajući komične i tragične situacije. Protagonist vidi vjetrenjače kao divove, stado ovaca kao vojsku, a običnu seosku djevojku kao plemenitu damu, što pokazuje duboki jaz između njegovog idealističkog pogleda i grube stvarnosti.
Sporedne teme
Roman obrađuje nekoliko važnih sporednih tema:
- Prijateljstvo kroz odnos Don Quijotea i Sancha Panze
- Društvena kritika španjolskog društva 16. stoljeća
- Književna parodija tada popularnih viteških romana
- Ljudska priroda i potreba za samoostvarenjem
- Klasne razlike između plemstva i običnog puka
Sancho Panza utjelovljuje praktičnu mudrost i realizam, stvarajući savršenu protutežu Don Quijoteovom idealizmu.
Ideja djela
Temeljna ideja romana je kritika escapizma i zastarjelih društvenih vrijednosti. Cervantes kroz Don Quijoteove pustolovine pokazuje kako pretjerano maštanje može dovesti do gubitka dodira sa stvarnošću. Roman istodobno slavi idealizam i kritizira slijepo vjerovanje u zastarjele ideale. Autor naglašava važnost ravnoteže između ideala i stvarnosti, između književne fikcije i životne istine.
Motivi i simboli povezani s temom
Ključni motivi i simboli u djelu uključuju:
- Vjetrenjače kao simbol uzaludne borbe protiv stvarnosti
- Dulcineja kao simbol nedostižnog ideala
- Rocinante (Don Quijoteov konj) kao simbol propadanja viteštva
- Viteška oprema kao simbol zastarjelih vrijednosti
- Put kao simbol potrage za smislom života
Svaki od ovih simbola doprinosi složenoj tematskoj strukturi djela.
Kompozicija djela
Roman “Don Quijote” strukturiran je kroz dva zasebna dijela objavljena s razmakom od deset godina. Svaki dio predstavlja jedinstvenu narativnu cjelinu s različitim pristupom pripovijedanju i karakterizaciji likova.
Uvod
Prvi dio romana, objavljen 1605. godine pod naslovom “El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha”, donosi bogatu narativnu strukturu isprepletenu s umetnutim novelama. Cervantes kombinira tradicionalno pripovijedanje s inovativnim elementima: direktnim dijalogom, latinskim izrazima i narodnim poslovicama. Drugi dio, “Segunda parte del ingenioso caballero don Quijote de la Mancha” iz 1615. godine, predstavlja složeniju i kompaktniju narativnu cjelinu bez umetnutih novela.
Zaplet
Radnja započinje kada Alonso Quijano, seoski plemić, nakon pretjeranog čitanja viteških romana odluči postati lutajući vitez. Uzima ime Don Quijote, proglašava seosku djevojku Aldonzu Lorenzo svojom damom pod imenom Dulcinea te kreće u pustolovine sa svojim konjem Rocinateom. Pridružuje mu se seljak Sancho Panza kao vjerni štitonoša, stvarajući kontrast između Don Quijoteovog idealizma i Sanchove praktičnosti.
Vrhunac
Kulminacija prvog dijela romana događa se kroz niz Don Quijoteovih pustolovina koje postaju sve bizarnije, uključujući poznatu borbu s vjetrenjačama. U drugom dijelu vrhunac predstavlja susret s lažnim Don Quijoteom, što tjera pravog Don Quijotea na preispitivanje vlastitog identiteta. Ova epizoda dodatno produbljuje tematsku složenost djela.
Rasplet
Kako se roman približava kraju, Don Quijote doživljava poraz od Viteza Bijelog Mjeseca, zapravo prerušenog brijača iz njegovog sela. Ovaj poraz ga prisiljava na povratak kući gdje, ležeći na samrti, ponovno postaje Alonso Quijano. Sancho Panza ostaje uz njega do samog kraja, pokazujući istinsku odanost i prijateljstvo.
Zaključak
Kompozicijska struktura romana pokazuje Cervantesovo majstorstvo u spajanju različitih književnih tradicija. Prvi dio eksperimentira s formom kroz umetnute priče, dok drugi dio nudi koherentniju narativnu liniju. Ova dvodijelna struktura omogućava dublje istraživanje tema identiteta, stvarnosti i iluzije kroz postepeni razvoj glavnih likova.
Kratki sadržaj
Miguel de Cervantes Saavedra objavio je “Don Quijotea” u dva dijela – prvi 1605. i drugi 1615. godine. Roman prati pustolovine Alonsa Quijana, pedesetogodišnjeg plemića iz La Manche koji se, nakon pretjeranog čitanja viteških romana, proglašava vitezom pod imenom Don Quijote.
Glavni protagonist okuplja svog vjernog slugu Sancha Panzu, obećavajući mu položaj guvernera otoka. Sancho, iako praktičan i razborit seljak, pristaje pratiti svog gospodara u njegovim pustolovinama. Don Quijote jaše na svom mršavom konju Rocinantu, uvjeren da brani pravdu i štiti slabe.
Najpoznatija scena romana prikazuje Don Quijoteov napad na vjetrenjače, koje on zamišlja kao divove. Ova epizoda završava njegovim porazom i padom, ilustrirajući sukob između njegove mašte i stvarnosti. Don Quijote vjeruje da služi imaginarnoj dami Dulcineji iz Tobosa, koju je stvorio prema slici seoske djevojke Aldonze Lorenzo.
Kroz pustolovine dvojice glavnih likova, Cervantes stvara satiričnu kritiku viteških romana i društva svog vremena. Don Quijote predstavlja idealistički svjetonazor, dok Sancho Panza utjelovljuje praktičnu mudrost i realizam. Njihov odnos razvija se od jednostavnog služenja do dubokog prijateljstva, unatoč njihovim suprotnim karakterima.
Redoslijed događaja
Roman započinje transformacijom Alonsa Quijana, siromašnog plemića iz La Manche, u lutajućeg viteza. Opsjednut viteškim romanima, uzima ime Don Quijote od Manche te kreće u pustolovine na svom konju Rocinanteu.
Sancho Panza, lokalni seljak, pristaje postati Don Quijoteov štitonoša. Njihov odnos razvija se kroz pustolovine, gdje Sancho pokušava uravnotežiti Don Quijoteove fantazije sa stvarnošću, istovremeno ostajući vjeran svom gospodaru.
Pustolovine dvojca uključuju poznate epizode:
- Borbu s vjetrenjačama koje Don Quijote zamjenjuje za divove
- Napad na stado ovaca koje Don Quijote vidi kao neprijateljsku vojsku
- Oslobađanje zatvorenika koje smatra potlačenim plemićima
Svaka pustolovina pokazuje kontrast između Don Quijoteovog imaginarnog svijeta viteštva i surove stvarnosti španjolskog sela 16. stoljeća. Dok Don Quijote vidi plemenite pothvate, Sancho Panza svjedoči nizu nesporazuma koji često završavaju komičnim ili bolnim posljedicama za njegovog gospodara.
Analiza likova
Likovi u romanu “Don Quijote” predstavljaju složene karaktere koji kroz svoje interakcije i razvoj nose glavnu poruku djela. Svaki lik donosi jedinstvenu perspektivu na temu sukoba između idealizma i realnosti.
Glavni likovi
Don Quijote (Alonso Quijano) predstavlja središnji lik romana kao pedesetogodišnji plemić iz La Manche. Njegova transformacija iz običnog plemića u samoproglašenog viteza događa se nakon pretjeranog čitanja viteških romana. Kao Vitez Tužnog Lica pokazuje dvojnu prirodu – s jedne strane je idealist koji vidi svijet kroz prizmu viteških romana a s druge povremeno iskazuje mudrost i trezvenost.
Sancho Panza utjelovljuje savršenu protutežu Don Quijoteu. Kao nepismeni seljak prihvaća ulogu štitonoše vođen obećanjem o guvernerstvu otoka. Njegova praktičnost i prizemnost čine ga realističnim promatračem Don Quijoteovih pustolovina dok istovremeno pokazuje nepokolebljivu odanost svom gospodaru.
Sporedni likovi
Dulcineja od Tobosa zapravo je seoska djevojka Aldonza Lorenzo koju Don Quijote idealizira kao plemenitu damu. Ona nikad ne nastupa izravno u romanu ali predstavlja važan simbol viteškog ideala ljubavi.
Među ostalim značajnim sporednim likovima ističu se:
- Župnik i brijač koji pokušavaju izliječiti Don Quijotea od njegove opsesije
- Samson Carrasco koji se prerušava u viteza da bi izazvao Don Quijotea
- Gospodarica svratišta koju Don Quijote vidi kao plemkinju
- Teresa Panza Sanchova supruga koja predstavlja glas razuma
Odnosi između likova
Središnji odnos romana razvija se između Don Quijotea i Sancha Panze. Njihova dinamika temelji se na suprotnostima – Don Quijoteov idealizam nasuprot Sanchovom realizmu. Kroz pustolovine njihov odnos prerasta iz gospodar-sluga u istinsko prijateljstvo.
Don Quijoteov odnos prema Dulcineji pokazuje njegovu sposobnost transformacije stvarnosti u ideale. Sporedni likovi većinom djeluju kao korektiv Don Quijoteovih fantazija pokušavajući ga vratiti u stvarnost ali istovremeno pokazuju razumijevanje za njegovu plemenitu prirodu.
Stil i jezik djela
Cervantesov stil pisanja u “Don Quijoteu” predstavlja vrhunsko dostignuće španjolske književnosti, spajajući živopisan jezik s narativnom složenošću. Autor koristi bogat rječnik prožet narodnim izrazima i poslovicama, stvarajući autentičan prikaz španjolskog društva 17. stoljeća.
Stilske figure i izražajna sredstva
Cervantes majstorski koristi ironiju i satiru kao glavna izražajna sredstva u romanu. Burleskni jezik dominira kroz cijelo djelo, gdje autor namjerno uzdiže banalne situacije koristeći cvjetne izraze ili spušta uzvišene ideje na prizemnu razinu. Hiperbola se pojavljuje u opisima Don Quijoteovih pustolovina, naglašavajući jaz između njegove mašte i stvarnosti. Autor također koristi paradoks za prikaz kontrasta između idealističkog viteza i pragmatičnog štitonoše.
Narativne tehnike
Roman koristi složenu pripovjedačku strukturu s više razina pripovijedanja. Glavni pripovjedač predstavlja se kao kroničar koji prenosi priču prema zapisima izmišljenog arapskog povjesničara Cide Hameta Benengelija. Cervantes vješto izmjenjuje perspektive različitih likova, stvarajući višeslojnu naraciju. Tehnika “priče unutar priče” posebno dolazi do izražaja u prvom dijelu romana kroz umetnute novele koje proširuju glavni narativni tok.
Ton i atmosfera
Djelo održava jedinstvenu ravnotežu između humorističnog i ozbiljnog tona. Komični elementi proizlaze iz Don Quijoteovih zabludjelih interpretacija stvarnosti, dok ozbiljniji tonovi prevladavaju u filozofskim dijalozima između likova. Atmosfera varira od vedre i zabavne tijekom pustolovina do melankolične u trenucima Don Quijoteovog suočavanja sa stvarnošću. Cervantes stvara poseban ugođaj kroz detaljan opis španjolskog krajolika La Manche koji služi kao pozornica za pustolovine glavnog junaka.
Simbolika i motivi
Simbolika i motivi u “Don Quijoteu” čine složenu mrežu značenja koja produbljuje razumijevanje djela. Cervantes koristi brojne simbole za stvaranje višeslojne priče koja nadilazi površinsku razinu pustolovina glavnog junaka.
Simboli u djelu
Ključni simboli u romanu nose duboka značenja koja obogaćuju narativnu strukturu:
- Vjetrenjače predstavljaju iluzorne prepreke i moćne sile protiv kojih se Don Quijote bori, simbolizirajući uzaludnost borbe protiv društvenih struktura
- Rocinante, Don Quijoteov konj, simbolizira odanost idealima unatoč njihovoj dotrajalosti
- Dulcineja utjelovljuje nedostižni ideal ljubavi i viteške časti
- Knjige o vitezovima predstavljaju moć literature da oblikuje percepciju stvarnosti
Motivi
Roman sadrži nekoliko ponavljajućih motiva koji grade tematsku strukturu:
- Putovanje kao središnji motiv predstavlja potragu za smislom života
- Ludilo glavnog junaka služi kao sredstvo kritike društvenih normi
- Prijateljstvo između Don Quijotea i Sancha Panze ilustrira spoj idealizma i realizma
- Viteštvo kao zastarjeli koncept naglašava sukob između tradicije i modernosti
Alegorija i metafora
- Borba s vjetrenjačama metaforički prikazuje uzaludnost borbe protiv sustava
- Sanchova vladavina otokom alegorijski predstavlja kritiku političke moći
- Don Quijoteove halucinacije služe kao metafora za bijeg od stvarnosti
- Transformacija običnih predmeta u čarobne stvari simbolizira moć mašte
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
“Don Quijote” nastaje u specifičnom trenutku španjolske povijesti – između 1605. i 1615. godine. Španjolska je tada prolazila kroz značajne društvene promjene koje su oblikovale pozadinu romana.
Povijesne okolnosti
Španjolska je tijekom pisanja romana ulazila u razdoblje opadanja svoje moći kao svjetske sile. Državna riznica našla se u bankrotu zbog skupih stranih ratova. Protestantska reformacija dodatno je oslabila dominaciju španjolske rimokatoličke crkve, što je rezultiralo uspostavom španjolske inkvizicije.
Društveni aspekti
Roman vjerno oslikava španjolsko društvo 17. stoljeća kroz prizmu klase hidalgo, kojoj pripada glavni lik Alonso Quijano. Ova društvena klasa nižeg plemstva postupno gubi značaj u promijenjenim društvenim okolnostima. Njihovi visoki viteški ideali postaju zastarjeli u novom društvenom poretku.
| Povijesni aspekt | Period |
|---|---|
| Prvi dio romana | 1605. |
| Drugi dio romana | 1615. |
| Društvena klasa | hidalgo |
Cervantes kroz Don Quijoteove pustolovine kritički pristupa tadašnjem društvu, posebno naglašavajući jaz između idealiziranog viteškog svijeta i surove stvarnosti španjolskog zlatnog doba. Roman tako postaje ogledalo društvenih promjena koje su obilježile početak 17. stoljeća u Španjolskoj.
Interpretacija i kritički osvrt
Cervantesovo remek-djelo nudi višeslojnu interpretaciju kroz sukob idealiziranog i stvarnog svijeta. Don Quijote stvara vlastitu realnost temeljenu na viteškim romanima, pretvarajući obične situacije u epske pustolovine – vjetrenjače postaju divovi, krčme se transformiraju u dvorce, a obična seoska djevojka uzdiže se do statusa plemenite dame.
Društvena kritika prožima cijeli roman kroz prikaz španjolskog društva 17. stoljeća. Cervantes ismijava zastarjele viteške ideale i društvene norme, koristeći Don Quijoteove pustolovine kao ogledalo društvenih manjkavosti. Sukob između viteškog ideala i grube stvarnosti otkriva licemjerje tadašnjeg društvenog poretka.
Prijateljstvo Don Quijotea i Sancha Panze predstavlja centralnu os romana. Njihov odnos evoluira iz jednostavne veze gospodara i sluge u duboko prijateljstvo. Sancho Panza, unatoč svojoj praktičnoj prirodi, postepeno prihvaća dijelove Don Quijoteovog svijeta mašte, dok Don Quijote povremeno pokazuje trenutke lucidnosti.
Parodijski elementi romana djeluju na više razina:
- Ismijavanje viteških romana kroz pretjerane pustolovine
- Kritika društvenih konvencija kroz Sanchovo upravljanje otokom
- Ironijski prikaz plemićkih ideala kroz Don Quijoteove neuspjehe
Cervantesov roman također istražuje granice između ludila i mudrosti. Don Quijoteovo “ludilo” često razotkriva dublje istine o ljudskoj prirodi, dok Sanchova “mudrost” ponekad pokazuje vlastita ograničenja.
Vlastiti dojam i refleksija
Cervantesov “Don Quijote” predstavlja vrhunsko ostvarenje satiričke književnosti koje nadilazi jednostavnu kritiku viteških romana. Glavni junak stvara paralelnu stvarnost koja čitatelja tjera na preispitivanje vlastitih iluzija i ideala.
Posebno fascinira transformacija odnosa između Don Quijotea i Sancha Panze. Od početnog odnosa gospodar-sluga razvija se kompleksno prijateljstvo gdje Sancho postupno prihvaća elemente Don Quijoteovog imaginarnog svijeta, dok Don Quijote pokazuje momente lucidnosti i prihvaćanja stvarnosti.
Roman izaziva snažne emotivne reakcije kroz majstorsku igru između komičnog i tragičnog. Scena borbe s vjetrenjačama ilustrira ovu dvojnost – istovremeno izaziva smijeh zbog apsurdnosti situacije i tugu zbog Don Quijoteove nemogućnosti razlikovanja stvarnosti od iluzije.
Cervantesova kritika društva ostaje aktualna i danas. Kroz lik Don Quijotea autor progovara o ljudskoj potrebi za idealiziranjem stvarnosti te opasnostima nekritičkog prihvaćanja tuđih narativa. Sancho Panza predstavlja glas razuma koji postupno evoluira, pokazujući kako ekstremni pragmatizam također ima svoje nedostatke.
Jezična virtuoznost teksta posebno dolazi do izražaja u dijalozima između glavnih likova. Sancho koristi narodne poslovice i jednostavan govor, dok Don Quijote inzistira na umjetnom viteškom jeziku, stvarajući živopisan kontrast koji dodatno naglašava tematske sukobe djela.
