Početak 20. stoljeća donosi revolucionarni preokret u hrvatsku književnost koji će trajno promijeniti njezin tijek. Dok se Europa suočava s ratnim razaranjima i društvenim previranjima, hrvatski pisci počinju tražiti nove oblike izražavanja koji će odgovoriti složenosti moderne epohe.
Druga moderna u hrvatskoj književnosti (1945.-1950.) predstavlja književni pokret koji se odlikuje eksperimentiranjem s formom, psihološkom dubinom likova i kritičkim pristupom tradiciji, a ključne figure uključuju Krležu, Šimića i Domjanića koji su obogatili hrvatsku prozu i poeziju novim stilskim rješenjima.
Ovaj fascinantni period obilježavaju sukobi između tradicionalnih vrijednosti i modernističkih težnji, što stvara jedinstvenu književnu atmosferu. Pisci ne traže samo nove teme već revolucioniraju sam način pisanja, uvodeći tehnike koje će postati temelj suvremene hrvatske književnosti.
Što točno čini ovaj pokret toliko prepoznatljivim i zašto njegova djela i danas odzvanjaju snagom koja nadilazi vrijeme?
Što Je Druga Moderna U Hrvatskoj Književnosti
Druga moderna predstavlja revolucionarni književni pokret koji je zakotrljao kroz hrvatsku kulturu između 1945. i 1950. godine kao… pa, zamislite tsunami kreativnosti nakon dugih godina kulturnog potiskivanja.
Za razliku od prve moderne koja se fokusirala na estetiku i l’art pour l’art principe, druga moderna donosi nešto potpuno drugačije. Pisci tog vremena—umorni od ratnih strahota i društvenih previranja—počinju kopati dublje u ljudsku psihu. Ne zanima ih više samo lijepa forma; traže autentične načine izražavanja ljudske duše u svim njezinim contradictornim slojevima.
Ključne karakteristike ovog pokreta čitaju se gotovo kao manifest pobune protiv tradicionalnog:
Psihološki realizam postaje glavni alat. Likovi više nisu jednodimenzionalni nositelji radnje, nego složeni ljudi s vlastitim unutrašnjim dramama, traumama i proturječjima. Krležini junaci u “Povratku Filipa Latinovicza” (1947) savršeno ilustriraju tu dubinu—čovjek se bori s vlastitim demonima dok pokušava pronaći mjesto u poslijeratnom društvu.
Formalni eksperimenti cvjetaju svugdje. Antun Gustav Matoš započinje tradiciju koja će kulminirati u radovima Šimića i drugih, gdje se tradicionalne poetske strukture razbijaju poput stakla o beton. Nema više strogih metričkih shema—ritam sada slijedi prirodni tijek misli i emocija.
Socijalna kritika prodire u svaki segment književnosti. Pisci ne štede nikog—ni vlast, ni crkvu, ni buržoaziju. Miroslav Krleža kroz svoje drame kao “Glembajevi” (1949) secira društvene patologije s kiruruškom preciznošću.
Što je najfascinantnije? Ova generacija pisaca odrastala je u vremenu kada se stari svijet raspada pred očima. To im daje jedinstvenu perspektivu—dovoljno su stari da pamte “prije”, a dovoljno mladi da oblikuju “poslije”. Ta pozicija između dva svijeta postaje njihova najveća prednost i glavno obilježje cijelog pokreta.
Povijesni Kontekst I Društvene Prilike
Kad se Europa 1945. godine budila iz najcrnjeg košmara u svojoj povijesti, Hrvatska se našla na raskrižju — između ruševina starog svijeta i nejasnih obećanja novog. Pisci su se suočavali s pitanjem: kako uopće pisati nakon svega što se dogodilo?
Politička Situacija U Kraljevini Jugoslaviji
Političko klatno je divlje njihalo između 1918. i 1941. godine. Aleksandrova diktatura (koja je trajala od 1929. do 1934.) gušila je svaki oblik slobodnog izražavanja — novine su se zatvarale preko noći, a pisci su učili pisati između redaka.
Zanimljivo je kako su hrvatski književnici tog doba reagirali… neki su se povukli u “unutarnju emigraciju” (poput Krleže u određenim periodima), dok su drugi pokušavali pronaći kompromise. Centralistička politika Beograda stvarala je atmosferu u kojoj se svaki izraz nacionalnog identiteta smatrao sumnjivim.
Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. donio je kratki predah — Banovina Hrvatska konačno je dobila određenu autonomiju. Ali bilo je prekasno… rat je već kucao na vrata. Ti kratki trenuci relativne slobode omogućili su piscima da se pripremi za ono što će doći nakon 1945.
Utjecaj Europskih Književnih Pravaca
Dok su se hrvatski pisci borili s domaćim ograničenjima, Europa je literarno vrila. Ekspresionizam je još uvijek odzvanjao iz Njemačke, dok su francuski nadrealisti — Breton, Éluard, Aragon — pokazivali kako se može pisati o podsvijesti i snovima.
Psychoanaliza Sigmunda Freuda revolucionirala je način na koji se pristupa ljudskim likovima. Odjednom, pisci nisu više morali objasniti svaki postupak svojih junaka — dovoljno je bilo pokazati njihove proturječnosti. Krleža je to shvatio među prvima… njegovi likovi postaju psihološki labirint u kojem se lako izgubiti.
Joyce i njegov “Ulysses” (1922.) pokazao je da se može pisati potpuno drugačije — tok svijesti postaje literarni postupak. Proust je svojim “Traganjem za izgubljenim vremenom” dokazao da jedan trenutak može postati cijela knjiga. Ti utjecaji stigli su u Hrvatsku s kašnjenjem, ali kad su stigli — eksplodirali su.
Modernizacija Hrvatskog Društva
Zagreb 1930-ih nije bio isti grad kao 1910-ih. Ulice su se širile, kavane su postajale centri intelektualnog života, a građanska klasa postupno je mijenjala način življenja. Tvornice su nicale kao gljive nakon kiše — tekstilna industrija, metalurgija, kemijska proizvodnja.
Taj društveni preokret stvorio je novu čitalačku publiku. Radnici su počeli čitati novine (not just njihovi gospodari), žene su dobivale veću slobodu kretanja, a mladi su… pa, mladi su uvijek bili buntovni. Samo što su sada imali više načina da izraze svoj bunt.
Urbanizacija je donijela i novu vrstu problema — otuđenje, samoću u gomili, psihičke tegobe modernog života. Hrvatski pisci našli su se u poziciji da opisuju ljude koji žive potpuno drugačije nego njihovi roditelji. To zahtijevalo je nove tehnike, svjež pristup, hrabrost da se prekine s tradicijom.
I onda je došao rat… i sve se promijenilo još jednom.
Ključne Karakteristike Druge Moderne
Druga moderna donosi potpuno novi pristup književnom stvaralaštvu koji se drastično razlikuje od onoga što su čitatelji poznavali. Pisci eksperimentiraju s formom i sadržajem na načine koji često šokiraju i izazivaju.
Tematske Novine U Odnosu Na Prvu Modernu
Dok je Prva moderna još uvijek čuvala određene veze s tradicionalnim motivima, Druga moderna radi s potpuno drugačijim tematskim krugom. Psihologija postaje glavno bojište – književnici se zaranjaju duboko u podsvjesno, istražujući snove, strahove i skrivene žudnje svojih likova.
Urbanizacija mijenja sve. Gradovi više nisu samo kulise nego živi organizmi koji gutaju i mijenjaju ljude. Antun Gustav Matoš već u svojim crtama pokazuje kako Zagreb postaje nešto drugo – mjesto otuđenja i samoće, daleko od idilične slike koju je pružala ranija književnost.
Rat donosi teme koje generacije prije nisu mogle ni zamisliti. Fragmentacija ličnosti, osjećaj besmisla postojanja, gubitak vjere u tradiciju – sve to postaje nova književna materija. Krleža u svojim dramama prikazuje ljude koji se ne mogu nositi s brzim društvenim promjenama, dok Šimić u poeziji hvata trenutke kada se čovjek osjeća potpuno izgubljeno u novom svijetu.
Stilska I Jezična Obilježja
Jezik se mijenja odozdo nagore. Književnici počinju pisati kako ljudi stvarno govore – uvode dijalekte, žargon, čak i psovke tamo gdje je to potrebno za autentičnost. Ova jezična revolucija šokira konzervativnu kritiku, ali čitatelji prepoznaju svoju stvarnost.
Sintaksa eksplodira u fragmentirane rečenice koje odslikavaju fragmentirani svijet. Krležine drame katkad imaju dijaloge koji se prekidaju usred riječi – to nije greška nego svjesna tehnika koja pokazuje kako ljudi zaista komuniciraju pod stresom.
Unutrašnji monolog postaje nova moda. Pod utjecajem Joycea i drugih europskih modernista, hrvatski pisci eksperimentiraju s techniom “toka svijesti”. Rezultat? Tekstovi koji čitatelje stavljaju direktno u glavu lika, bez ikakvih objašnjenja ili komentara.
Ponekad se čini da pisci namjerno kompliciraju – uvode neobične metafore, mješaju stilske razine, igraju se s tipografijom. Ali to nije igra radi igre. To je pokušaj da se uhvati složenost modernog života koji se ne da opisati tradicionalnim sredstvima.
Odnos Prema Tradiciji I Modernosti
Odnos prema baštini postaje ambivalentan do krajnosti. S jedne strane, pisci poštuju ono što je došlo prije njih – Mažuranić, Preradović, Nazor ostaju autoriteti. Međutim, oni istovremeno svjesno kidaju s njihovim pristupima jer osjećaju da stari oblici ne mogu nositi novo sadržaje.
Ova tensija stvara fascinantnu dinamiku. Kad god netko pokuša pisati “kao nekad”, djelo djeluje arhaično i neuvjerljivo. Kad god netko potpuno odbaci tradiciju, gubi kontakt s čitateljskom publikom. Najbolji pisci Druge moderne nalaze treći put – koriste tradiciju kao polazište za radikalne eksperimente.
Krleža je savršen primjer. Njegove “Balade Petrice Kerempuha” katkad zvuče kao stara kajkavska poezija, ali sadržaj je čisto moderan – društvena kritika, psihološka analiza, egzistencijalni strah. To nije nostalgija nego kreativna appropriacija.
Modernizacija tehnike ide ruku uz ruku s modernizacijom tema. Novi načini življenja zahtijevaju nove načine pisanja – jednostavno kao što je to. I upravo tu leži snaga ovog pokreta koji je trajno promijenio hrvatsku književnost.
Najvažniji Predstavnici I Njihova Djela
Druga moderna nije nastala iz ničega—imala je svoja lica, svoje glasove koji su se borili protiv tišine. Ovi pisci nisu samo pratili europske trendove; stvarali su nešto potpuno novo na hrvatskom tlu.
Miroslav Krleža – Centralnu Lik Razdoblja
Krleža? Pa to je bio čovjek-orkeštar. Dok su se neki pisci držali jednog žanra kao sigurne luke, on je skakao između romana, drama i eseja s lakoćom akrobata. “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.) ostaje remek-djelo koje i danas čita kao da je napisano jučer—psihološki portret umjetnika koji se guši u malograđanskom miljeu.
Njegova “Balade Petrice Kerempuha” (1936.) donose nešto što nitko prije nije uspio: autentični glas hrvatskog seljaka, ali ne onu romantiziranu verziju koju su volili folklorno nastrojeni pisci. Krleža je dao Kerempuhu oštar jezik koji reže kroz društvene nejednakosti kao nož kroz maslac.
Glembajevi? Tu je Krleža dosegao svoj dramski vrhunac. “Gospoda Glembajevi” (1928.) prikazuju propast aristokratske familije, ali to nije samo obiteljska saga—to je obračun s cijelom epodom koja se raspada pred našim očima.
Tin Ujević I Njegova Poetika
Ujević je bio pravi enfant terrible hrvatske poezije. Čovjek koji je živio kao što je pisao—intenzivno, kaotično, genijalno. “Kolajna” (1926.) donosi stihove koji još uvijek odzvanjaju:
“Sve me boli, sve me žulja i pritišće…”
To nije samo poetska fraza—to je bio Ujevićev način življenja. Njegova poetika unutrašnjeg nemira i egzistencijalne tjeskobe anticipirala je mnoge teme koje će postati aktualne tek desetljećima kasnije.
“Ojađeno zvono” (1933.) pokazuje Ujevića u punoj snazi—poet koji kombinira tradiciju s modernizmom, koji može biti nježan i brutalan u istom stihu. Njegovi gradski pejzaži Zagreb prikazuju kao labirint u kojem se gubi moderna duša.
Antun Gustav Matoš Kao Prethodnik
Matoš je bio čovjek koji je stigao prerano—ili možda upravo na vrijeme da pripremi teren. “Novo doba” (1900.) njegovi eseji djeluju kao manifestи za sve ono što će doći.
Njegova “Camao” iz zbirke “Iverje” (1899.) donosi tehnike koje će tek Druga moderna u potpunosti razviti—fragmentaciju, psihološku analizu, modernistički pristup formi. Matoš je uveo urbanitet u hrvatsku književnost kada je Zagreb još uvijek bio provincijski gradić.
Putopisi poput “Vidici i putovi” (1907.) pokazuju Matoša kao kosmopolitskog intelektualca koji Hrvatske prilike promatra kroz europske naočale—perspektiva koja će postati standardna tek u međuratnom razdoblju.
Marija Jurić Zagorka I Žensko Pismo
Onda se pojavljuje Zagorka… i sve mijenja. “Grička vještica” (1932.) nije samo povijesni roman—to je feministički manifest koji se prerušio u popularan žanr.
Njezina “Kneginja iz Petrinjske ulice” (1910.) donosi nešto revolucionarno: ženu kao aktivnog protagonista, ne samo kao objekt muške želje ili patnje. Zagorka stvara junakinje koje se bore, koje odlučuju, koje mijenjaju tijek događaja.
Što je posebno fascinantno kod Zagorke—uspjela je demokratizirati književnost. Njezini romani čitali su se u kafićima i u salonima, među radnicima i među aristokratima. Spojila je visoku literaturu s popularnom, pokazujući da kvaliteta ne mora značiti elitizam.
Njezin novinarški rad također je bio pionirski—prva žena koja je u Hrvatskoj pisala političke komentare, prva koja je otvoreno kritizirala društvene nepravde prema ženama.
Književni Časopisi I Izdavačke Kuće
Upravo u ovom burnom vremenu promjena, književni časopisi i izdavačke kuće postaju ono što možemo nazvati “krvožilnim sustavom” hrvatske književnosti. Bez njih, revolucionarne ideje Druge moderne nikad ne bi dohvatile svoje čitatelje.
Uloga Časopisa “Književna Republika”
“Književna republika” — ime koje je zvučalo gotovo subverzivno u vremenu kraljevina i diktatura. Ovaj časopis, pokrenut 1923. godine, postaje pravi bojni cjelnik modernističkih ideja u hrvatskoj književnosti.
Krleža i njegov krug okupljaju se upravo oko ovog časopisa kao oko vatre u hladnoj noći. Tu objavljuju svoje najsmelije eksperimente, dok konzervativni kritičari zgražaju glavama. Časopis donosi prva prijevoda Kafke, Joyce-a i drugih europskih modernista koji će zauvijek promijeniti način kako hrvatski pisci pristupaju književnosti.
Zanimljivo je što je “Književna republika” funkcionirala gotovo kao književni “speakeasy” — mjesto gdje su se ideje mogle slobodno izražavati dok je vani vladala sve veća politička napetost. Uredništvo često mijenja strategiju objavljivanja kako bi izbjegli cenzuru, ponekad skrivajući najkontrovrzniji sadržaj između naizgled bezazlenih književnih prikaza.
Značaj Matice Hrvatske Za Promicanje Književnosti
Matica hrvatska… ah, ta velika dama hrvatske kulture koja je već odavno uhodala svoje putove. U vremenu Druge moderne, ona igra dvostruku ulogu — istovremeno čuva tradiciju i polako otvara vrata novim glasovima.
Dok se mladi buntovnici okupljaju oko avangardnih časopisa, Matica mudro balansira između starog i novog. Objavljuje Krležine prve romane, ali i dalje drži veze s konzervativnijim autorima. Ta diplomatska igra omogućuje joj da opstane kroz sve političke preokrete koji će uslijediti.
Posebno je fascinantan način kako Matica “pakira” modernističke sadržaje za širu publiku. Često će objaviti Ujević-ovu poeziju uz opširan komentar koji objašnjava njezine novitete, čineći tako modernizam pristupačnijim tradicionalno nastrojenima čitateljima. Bio je to genijalan marketinški potez koji je pomogao širenju novih književnih ideja.
Nezavisni Izdavači I Njihov Doprinos
Pravi heroji ove priče su mali, nezavisni izdavači koji riskiraju sve za književnost. Izdavačka kuća “Tipografija” postaje legenda među književnicima — vlasnik Milan Ćurčin često štampa knjige na kredit, znajući da će možda nikad neće biti plaćene.
Tu je i “Binoza” — izdavačka kuća koja je funkcionirala iz malene prostorije u Zagrebu, ali je objavila neka od najutjecajnijih djela Druge moderne. Vlasnici su često morali prodavati vlastite stvari kako bi financirali nove knjige, a ponekad su rukopise krijumčarili preko granice kada je cenzura postajala previše oštra.
Što je posebno dirljivo kod ovih malih izdavača? Oni ne samo da objavljuju književnost — oni stvaraju čitavu subkulturu oko nje. Organiziraju čitanja u kafićima, skrivene književne salonte u privatnim stanovima, pa čak i ilegalne tiskare kada je trebalo objaviti nešto što vlast nije odobrila.
Utjecaj Na Kasniju Hrvatsku Književnost
Druga moderna nije jednostavno nestala u maglovitim godinama rata—njezin trag se proteže kroz sve što je nakon toga nastalo u hrvatskoj književnosti.
Veza S Međuratnom Europskom Književnosti
Krležin “Povratak Filipa Latinovicza” čita se danas na fakultetima diljem Europe, a ne slučajno. Hrvatska je Druga moderna uspostavila fascinantnu mrežu poveznica s velikim europskim imenima tog vremena… dok je Ujević korespondirao s francuskim nadrealistima, Krleža je bio u kontaktu s bečkim ekspresionistima.
Ova međunarodna dimenzija donosi nešto što hrvatska književnost prije nije imala—legitimnost u europskim okvirima. Kada francuski kritičari danas govore o “malim” književnostima, hrvatska se spominje upravo zbog dostignuća iz ovog perioda.
Ali tu priču o “malim” književnostima možemo baciti kroz prozor. Krležini “Glembajevi” su utjecali na razvoj moderne dramaturške psihologije jednako kao što je Čehov radio za ruski teatar. Fragmentacija ličnosti koju je Ujević počeo istraživati postala je standardni literarni motiv koji su kasnije preuzeli pisci poput Miloša Crnjanskog ili Ive Andrića.
Utjecaj Na Suvremene Pisce
Dubravka Ugrešić jednom je rekla da bez Krleže nema ni Pavića ni Arsenića. Ta izjava zvuči kao pretjerivanje… sve dok ne počnete čitati “Hazarski rječnik”. Pavićeva labirintska struktura, njegov odnos prema povijesti kao fikciji, čak i njegova opsjednutost fragmentiranim identitetima—sve to vodi porijeklo iz tehnike koju je Krleža razvio u “Banketima”.
Moderna hrvatska proza (ma kako se ona zvala—postmoderna, metamoderna, ili kako već) jednostavno ne može postojati bez temelja koje je postavila Druga moderna. Goran Tribuson koristi urbane dijalekte? To radi Krleža ’30-ih. Miljenko Jergović miješa visoki i niski stil? Opet Krleža. Renato Baretić istražuje fragmente pamćenja kroz humor? I to nalazimo kod Ujevića, samo što su njegove associacije bile mračnije.
Čak i naša suvremena poezija nosi gene Druge moderne. Tomica Bajsić ili Delimir Rešicki koriste tehnike unutrašnjeg monologa koje je Ujević perfeccionirao osamdesetak godina prije njih. A kada čitamo Semezdinov “Šta da radim s ovom radošću”, prepoznajemo onu Ujevićevu tjeskobu prepakovanu za 21. stoljeće.
Nastavak Modernističkih Tendencija
Ono što je posebno fascinantno—modernističke tendencije iz Druge moderne nikad stvarno nisu prestale. One su se samo… razvijale. Krležin eksperiment s vremenom u “Povratku Filipa Latinovicza” danas čitamo kod Gorana Ferčeca ili Tomislava Zajca. Ta ista fragmentacija naracije, to isto igranje s perspektivom.
Postoji jedna linija koja direktno povezuje Ujevićev “Kolajna” s Ivicom Prtenjačom ili Aninom Vidović. Nije to slučajnost—to je kontinuitet. Kada Vidović piše o urbanoj alienaciji, ona koristi istu poetiku koju je Ujević koristio opisujući Zagreb 1920-ih. Grad se promijenio, osjećaj ostaje isti.
A onda imamo i onu bizarnu situaciju gdje se naši suvremeni pisci više čitaju u prijevodima nego originalno. Baš kao što se to dogodilo Krleži i Ujeviću. Ta internacionalna recepcija—to je nešto što je Druga moderna postavila kao standard. Bez nje, vjerojatno ne bi bilo ni Dubravke Ugrešić u američkim sveučilištima ni Gorana Tribusona u njemačkim prijevodima.
Možda je najzanimljiviji aspekt što se tehnike Druge moderne danas koriste u potpuno drugačijem kontekstu. Ono što je nekad bilo revolucionarno—psihološka analiza, fragmentacija, eksperiment s formom—danas je postalo… pa, normalno. Ali upravo to govori o snazi tog pokreta. Kada nešto što je bilo avangardno postane mainstream, znači da je stvarno promijenilo svijet.
Najpoznatija Djela Druge Moderne
Kada se razgovara o vrhuncima hrvatske književnosti, neka imena jednostavno moraju biti spomenuta.
Krležini “Povratak Filipa Latinovicza”
Ovaj roman iz 1932. godine predstavlja… ma zapravo, ne. Bolje je reći da menja sve što smo do tada znali o hrvatskom romanu. Filip Latinovicz nije vaš tipični junak—to je čovjek koji se vraća kući nakon godina lutanja po Europi, noseći sa sobom teret razočaranja i fragmentiranu ličnost.
Krleža ovdje koristi tehniku unutrašnjeg monologa koja čitatelje odvodi duboko u Filipovu psihu. Likovi govore dijalektom zagorskih sela, što daje autentičnost priči, dok se istovremeno bave univerzalnim temama—povratkom, identitetom i nemogućnošću bijega od prošlosti.
Zanimljivo je kako roman funkcioniše na dva nivoa: kao portret intelektualca u krizi i kao društvena kronika međuratne Hrvatske. Filip pokušava da se vrati svojim korijenima, ali shvata da se ni on ni njegov rodni kraj nisu ostali isti.
Ujevićeva Zbirka “Kolajna”
Tin Ujević… gdje da počnem? Ovaj čovjek je bio pravi enfant terrible hrvatske poezije, a njegova zbirka “Kolajna” iz 1926. godine to savršeno potvrđuje.
Ove pjesme čitaš i odmah osjetiš da nešto nije u redu s tradicionalnom poezijom. Ujević ne pjeva o ljepoti prirode ili rodoljublju—on doslovno vrišti o egzistencijalnoj tjeskoboti, urbanom otuđenju i unutrašnjem neredu. “Autoportret” ostaje jedna od najsnažnijih pjesama u hrvatskoj književnosti, gdje se pjesnik prikazuje kao “prosjak duha” koji traži svoje mjesto u svijetu.
Što je još fascinantnije—Ujević eksperimentira s formom na način koji će postati prepoznatljiv tek decenijama kasnije. Koristi slobodni stih, prekida sintaksu, meša visoki i niski stil. Čini se kao da piše za čitatelje koji tek trebaju doći.
Zagorčini Romani I Njihova Popularnost
A onda tu je Marija Jurić Zagorka—žena koja je demokratizirala hrvatsku književnost način na koji nitko prije nje nije uspio.
Njezini romani poput “Grička vještica” i “Kneginja iz Petrinjske ulice” nisu bili namijenjeni samo obrazovanoj eliti. Zagorka je pisala za obične ljude, za žene koje su čitale uz kućne poslove, za one koji su željeli uzbudljivu priču nakon teškog radnog dana.
Ali nemojte misliti da je to bilo “lake” literature. Zagorka je stvorila junakinje koje su bile… pa, opasne za tadašnje društvo. Njezine žene se bore, donose odluke, mijenjaju svoj život. To je bilo gotovo revolucionarno za vrijeme kada su žene uglavnom bile pasivni likovi u književnosti.
Njena popularnost se mjerila tiražama koji su prelazili sve dotadašnje rekorde. Ljudi su doslovno čekali u redovima za nove nastavke njezinih romana. I danas, gotovo stoljeće kasnije, njezina djela se čitaju s istim entuzijazmom—što govori mnogo o njezinoj sposobnosti da stvori vremenski otporne priče.
Kritike I Kontroverze
Druga moderna nije prošla bez ozbiljnih trzavica. Književni kritičari tog vremena podijeljeni su kao navijači na derbiju—jedni vrište od oduševljenja, drugi mrmljaju kako se sve “raspada”.
Sukob Tradicionalista I Modernista
Hm, predstavljate si atmosferu u književnim salonovima 1930-ih? Napetost je bila toliko gusta da bi je mogli rezati nožem.
S jedne strane stoje tradicionalisti poput Milana Curcija, koji drže da je moderna poezija “dekadentna igračka” bez duše. Curcin otvoreno kritizira Ujevićeve eksperimente, tvrdeći da su “prazni zvuci bez sadržaja”. Književni kritičar Antun Barac (koji, btw, nikad nije propustio priliku da “dohvati” moderniste) optužuje mlade pisce da “gube osjećaj za nacionalnu kulturu”.
Ali modernisti uzvraćaju udarac! Krleža u svojem eseju “O nacionalnoj kulturi” (1939.) prakticiranja tradicionaliste naziva “kulturnim fosiliima”. Ouch. Tin Ujević ide korak dalje—u pismu prijatelju piše kako su tradicionalisti “stari majmuni koji se boje novih zvukova”.
Najžešći okršaj dogodio se 1932. godine oko Krležine drame “U agoniji”. Tradicionalisti su je nazvali “blasfemijom”, dok su modernisti slavili kao “genijalno djelo”. Predstava je uklonjena s repertoara nakon samo tri izvedbe—politički pritisak je bio prejak.
Politički Aspekti Književne Kritike
Eh, politika… uvijek se uvuče gdje joj nije mjesto.
Aleksandrova diktatura (1929.-1934.) koristila je književnu kritiku kao oružje. Državni kritičari poput Nikole Andrića sistematski su napadali svaki modernistički pokušaj kao “bolševičku propagandu”. Absurdno? Apsolutno. Ali tako je funkcioniralo.
Krležu su posebno ciljali. Njegov roman “Povratak Filipa Latinovicza” kritičari bliski vlasti opisuju kao “antipatriotsko djelo koje kvari mladež”. Ministarstvo prosvjete čak izdaje okružnicu školama da “paze na štetne utjecaje moderne književnosti”.
Ironija? Neki tradicionalisti postaju politički kolaboratori. Milan Curcin, primjerice, u članku iz 1933. hvali “zdravu nacionalnu literaturu” koja se “bori protiv kozmopolitskih tendencija”. Čita se kao propagandni pamflet.
S druge strane, modernisti razvijaju vlastitu mrežu otpora. Časopis “Književna republika” postaje neka vrsta “podzemne željeznice” za progresivne ideje. Urednici pametno koriste ezopski jezik—pišu o “formalnim eksperimentima” kad zapravo kritiziraju režim.
Cenzura I Ograničenja
Cenzura tog vremena bila je… kreativna, da budem blag.
Državna komisija za cenzuru literatre imala je čudan algoritam: sve što zvuči “previše moderno” automatski je sumnjivo. Ujevićeva zbirka “Kolajna” prošla je cenzuru jer je kritičarima zvučala “nerazumljivo”—mislili su da je bezopasna!
Ali kad su shvatili da Ujević kroz metafore kritizira društvo… već je bilo kasno. Knjiga je bila u tiskarnama.
Krleža je razvio majstorsku tehniku—piše o “općim ljudskim stanjima” umjesto izravnih političkih kritika. Kada cenzori čitaju “Gospodu Glembajeve”, vide samo obiteljsku dramu. Ne kuže da Krleža secira cijeli društveni sustav.
Najviše je stradala kazališna kritika. Recenzije predstava išle su kroz trojnu cenzuru: najprije urednička, zatim politička, na kraju crkvena. Kritičar Branko Gavella prisjetio se kasnije: “Pisao sam kao da hodam po minskom polju.”
Neki pisci našli su genijalnu rupu u sustavu—objavljivanje u inozemstvu. Časopis “Srpski književni glasnik” u Beogradu objavljuje tekstove koje zagrebačka cenzura blokira. Književna mafija na djelu!
Rezultat? Moderna se razvija unatoč (ili možda zbog) pritisaka. Zabrana čini moderniste još atraktivnijima mladoj publici. Ko što obično biva s cenzurom—postigne suprotan efekt.
Zaključak
Druga moderna u hrvatskoj književnosti predstavlja prekretnicu koja je trajno oblikovala nacionalnu književnu baštinu. Njezini predstavnici uspjeli su stvoriti sintezu europskih modernih tendencija i domaće tradicije koja je postala temeljem za sve buduće generacije pisaca.
Ovaj književni pokret dokazuje kako se umjetnost razvija kroz sukob i preispitivanje postojećih normi. Paradoksalno su upravo cenzura i politički pritisci dodatno potaknuli kreativnost i inovativnost autora tog vremena.
Naslijeđe Druge moderne živi i danas u djelima suvremenih hrvatskih pisaca koji i dalje koriste tehnike i pristupe koje su pioniri ovog pokreta prvi uveli u hrvatsku književnost. Njihov doprinos ostaje mjerilo kvalitete i autentičnosti u književnom stvaralaštvu.
