Nije tajna da hrvatski jezik skriva gomilu pravila koja na prvu djeluju beznačajno, ali zapravo mijenjaju cijelu sliku rečenice. Krnji infinitiv je jedan od tih sitnih, ali važnih detalja – riječ je o skraćenom obliku glagola gdje nestaje završno “-i” ispred oblika glagola htjeti. Zvuči kao mala stvar, ali “raditi ću” i “radit ću” nisu isto. Prvo je pogrešno, drugo je pravopisno čisto – i, budimo iskreni, zvuči puno prirodnije.
Možda vam se čini da se radi o nekoj sitnici, ali i oni koji pišu svaki dan često previdi ovu razliku. Kad se jednom uhvatite pravila krnjeg infinitiva, tekst odjednom djeluje urednije, a rečenice teku baš kao u razgovoru.
Primjena skraćenog infinitiva u hrvatskom jeziku
Krnji infinitiv, ili kako ga neki zovu – skraćeni, pojavljuje se kad iz standardnog infinitiva izbacimo završno -i. Najčešće ga vežemo uz glagol htjeti kad gradimo futur I. Time skratimo rečenicu, a značenje ostane isto. Iskreno, zvuči bolje.
Primjeri:
| Standardni oblik | Krnji oblik | Futur I primjer |
|---|---|---|
| raditi | radit | radit ću |
| pjevati | pjevat | pjevat ćemo |
| moliti | molit | molit ćeš |
Ako glagol završava na -ći (tipa stići, peći), nema skraćivanja – tu bi nestanak slova stvorio zbunjenost i u izgovoru i u pisanju.
U govoru ljudi stalno koriste krnji infinitiv – brže je, lakše, zvuči kao da stvarno pričate, a ne kao da čitate službeni dokument. Kad pišete nešto ozbiljnije, ipak se češće koristi puni oblik.
Neki će reći da krnji oblik zvuči previše opušteno, možda čak i neuredno. No, taj oblik je tu već desetljećima, postao je dio svakodnevnog jezika, pogotovo u neformalnim situacijama.
U školama često naglašavaju razliku između oblika u govoru i pisanju. Djeca ponekad prenesu navike iz svakodnevnog govora u zadaće, pa učitelji stalno podsjećaju – nije svejedno gdje što koristite.
Krnji infinitiv zapravo pokazuje koliko je hrvatski jezik prilagodljiv – dopušta fleksibilnost, a da pritom ne gubi jasnoću.
Građa i oblikovanje infinitiva
Infinitiv u hrvatskom jeziku je baza – neodređeni oblik glagola, bez lica, broja i vremena. On samo imenuje radnju, stanje ili događaj. Primjeri? Pisati, doći, pjevati – svi oni.
Za stvaranje infinitiva potrebne su dvije stvari: osnova i nastavak. Osnovu dobijete kad maknete završetak -ti ili -ći s glagola. Nastavak određuje kojoj skupini glagol pripada.
| Infinitiv | Infinitivna osnova | Nastavak |
|---|---|---|
| raditi | radi- | -ti |
| pjevati | pjeva- | -ti |
| stići | sti- | -ći |
| peći | pe- | -ći |
Infinitiv se često pojavljuje uz druge glagole, posebno uz modalne kao što su morati, htjeti ili moći. U tim kombinacijama daje dodatno značenje glavnom glagolu.
U svakodnevnom govoru često čujemo skraćeni oblik – krnji infinitiv, gdje završno -i ispari (npr. radit umjesto raditi). To je sasvim normalno među prijateljima, ali u standardnom jeziku ipak se preferira puni oblik.
Razlikovanje između infinitivne i prezentske osnove ponekad zbuni – ali je ključno za pravilno slaganje složenijih glagolskih oblika.
Vrste glagola i njihov utjecaj na skraćeni infinitiv
Kad glagoli “gube” završno -i
Krnji infinitiv najčešće se pojavljuje kod glagola koji završavaju na -ti – recimo pjevati, raditi, učiti, igrati – kad ih spojite s htjeti (ću, ćeš, će…). Tada završno -i jednostavno nestane, što je sasvim normalno u svakodnevnom govoru, pogotovo kad ne pazimo na formalnosti.
Primjeri:
| Puni infinitiv | Skraćeni oblik (uz htjeti) | Primjer u rečenici |
|---|---|---|
| pjevati | pjevat | Pjevat ću sutra na probi. |
| raditi | radit | Radit ćeš do kasno. |
| učiti | učit | Učit ćemo zajedno. |
| igrati | igrat | Igrat će u finalu. |
Ovakve rečenice stalno čujemo na ulici, u kafiću, na radiju. Ipak, kad treba pisati nešto službeno, bolje je držati se punog oblika.
Kad skraćivanje ne prolazi
Nisu svi glagoli za skraćivanje. Oni koji završavaju na -ći – poput peći, leći, reći, stići – ne podnose da im se briše završno slovo. Da pokušate, rečenica bi zvučala čudno, a ni značenje ne bi bilo jasno.
Primjeri:
- Reći ću istinu.
- Leći ću ranije.
- Stići ćemo na vrijeme.
- Peći ću kruh.
Još nešto: modalni glagoli kao moći, morati, htjeti i trebati idu uz puni infinitiv drugog glagola, ali sami se ne skraćuju. U nekim krajevima Hrvatske, pogotovo u dijalektima, ljudi koriste skraćene oblike i kad pišu nešto ozbiljnije, dok su drugdje ti oblici prava rijetkost. Ova raznolikost pokazuje koliko su jezična pravila zapravo živa i koliko ovise o navikama, regiji i situaciji.
Skraćeni infinitiv u stvaranju složenih glagolskih oblika
U hrvatskom jeziku skraćeni (krnji) infinitiv zapravo igra ključnu ulogu kad treba složiti futur I. Sve se svodi na to da maknemo završno -i iz osnovnog infinitiva, ali samo kad iza dolazi oblik glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete). Tako dobijemo kraći, ležerniji oblik koji većini nas zvuči sasvim prirodno – i ruku na srce, teško da ćete u svakodnevnom razgovoru čuti onaj puni oblik.
Iskustvo pokazuje da raditi ću danas zvuči pomalo nespretno, dok radit ću svi prihvaćaju kao normalan oblik, i u govoru i u pisanju. Ipak, školske zadaće često otkriju kako učenici pišu čitati ćemo ili učiti ćemo, što i nije baš po pravilima.
Evo kako to izgleda u praksi:
| Puni infinitiv | Skraćeni oblik | Futura I |
|---|---|---|
| učiti | učit | učit ću |
| raditi | radit | radit ćeš |
| trčati | trčat | trčat ćemo |
| napraviti | napravit | napravit ćete |
| peći | peć | peć će |
(Kod glagola na -ći promjena je često minimalna ili je uopće nema.)
Ovo skraćivanje ne veže se samo uz futur. Mada nije toliko često, zna se pojaviti i u drugim složenim oblicima, pogotovo kad razgovor krene brže ili neformalnije. Ponekad ćete ga čuti čak i uz prezent ili aorist, ali to je više stvar svakodnevnog govora nego pravila.
Ljudi zapravo i ne razmišljaju kad skrate infinitiv – jednostavno im to “izleti”, što kod školaraca zna izazvati nesigurnost kad pišu. Na papiru takav oblik može djelovati nedovršeno, ali u govoru zvuči sasvim prirodno. Zato skraćeni infinitiv ostaje čvrsto vezan uz svakodnevni hrvatski, pogotovo kad treba brzo i jasno reći što ćemo, a što nećemo raditi.
Često postavljana pitanja
Kako pravilno oblikovati infinitiv u hrvatskom jeziku
U hrvatskom jeziku infinitiv najčešće dobiva nastavke -ti ili -ći, a ponekad i -ći na osnovu glagola. Neki glagoli malo promijene korijen, osobito ako su nepravilni. Bitno je razlikovati puni i krnji infinitiv – ovaj drugi nema završno “-i” i koristi se u posebnim situacijama, ovisno o stilu ili gramatici.
Što je infinitiv i koja mu je glavna svrha
Infinitiv je zapravo neosobni glagolski oblik – ne pokazuje ni osobu, ni broj, ni vrijeme, ni način. Njegova glavna svrha? Označiti radnju općenito, bez da ju odmah veže uz nekoga. U rečenicama ga često prate pomoćni glagoli ili se uklapa u razne glagolske konstrukcije.
Primjeri infinitiva u rečenicama
- Volim čitati knjige.
- Ona želi putovati po Europi.
- Pokušali su riješiti zadatak.
U ovim rečenicama infinitiv označava samu radnju, a ostali dijelovi daju više informacija – tko, kad, kako, zašto.
Kako prepoznati glagole u infinitivu
Prepoznat ćete infinitiv po karakterističnim nastavcima i činjenici da nema oznaka za osobu. Najčešći završeci su -ti i -ći, dok kod krnjeg infinitiva završno -i nestaje (primjer: “moć” umjesto “moći”). U rječnicima ćete glagole obično pronaći u punom infinitivu, što ponekad olakša stvari.
Posebnosti infinitiva glagola “biti”
Glagol biti ima malo posebniji status jer ga stalno koristimo, a služi i kao pomoćni glagol. Puni infinitiv glasi “biti”, ali krnji oblik “bit” naići ćete uglavnom u starijim ili stiliziranim tekstovima. Osim toga, “biti” često upada u složene glagolske oblike, recimo u perfektu ili futuru.
Uloga nastavaka u tvorbi infinitiva
Nastavci zapravo određuju kako će infinitiv izgledati, a ponekad čak i mijenjaju osnovu glagola.
| Nastavak | Primjer | Napomena |
|---|---|---|
| -ti | pisati | Ovo je najčešći nastavak u standardnom jeziku |
| -ći | doći | Uglavnom se pojavljuje kod glagola gdje se osnova mijenja |
| -t | dat | Krnji infinitiv, koristi se u stilu ili dijalektu |
Ako učite hrvatski, obratite malo više pažnje na to kada je bolje koristiti puni, a kad krnji infinitiv. To često ovisi o stilu, regiji ili čak gramatičkim pravilima, pa nije uvijek sasvim jasno.
