Balzacov roman “Otac Goriot” iz 1835. godine predstavlja jedan od najvažnijih tekstova francuske književnosti 19. stoljeća koji često zadaje glavobolju učenicima. Mnogi se pitaju zašto je ovaj roman toliko značajan i što ga čini tako složenim za razumijevanje.
Otac Goriot je roman o očinskoj ljubavi koja prelazi u opsesiju, o ambiciji mladog čovjeka i o okrutnosti pariskog društva 19. stoljeća. Balzac kroz priču o starcu koji se žrtvuje za svoje nevrijedno kćeri stvara snažnu kritiku kapitalističkog mentaliteta i moralne dekadencije tadašnjeg društva.
Ovaj literarni velikan krije u sebi duboke psihološke portrete, složenu mrežu međuljudskih odnosa i nemilosrdnu sliku društvenih nejednakosti koja i danas odzvanja u našem svijetu.
Uvod u lektiru
Autor
Honoré de Balzac (1799-1850) smatra se jednim od utemeljitelja modernog realizma u svjetskoj književnosti. Ovaj francuski pisac stvorio je monumentalno djelo “Ljudska komedija” (La Comédie humaine), ciklus od preko devedeset romana i novela koji prikazuje francuski društvo njegovog vremena.
Balzac je bio poznat po svojoj nevjerojatnoj radnoj disciplini – pisao je po petnaest sati dnevno, često konzumirao velike količine kave kako bi ostao budan. Njegova strast za detaljnim opisima i psihološkim analizama postavila je temelje za razvoj modernog romana. Umro je u Parizu 1850. godine, iscrpljen dugogodišnjim napornim radom.
Žanr i književna vrsta
“Otac Goriot” pripada žanru realističkog romana. Realistička književnost nastoji prikazati stvarnost onakvu kakva jest, bez idealizacije ili romantičarske sentimentalnosti. Balzac koristi tehnike detaljnog opisa, analizu društvenih odnosa i psihološko produbljivanje likova.
Kao društveni roman, djelo se fokusira na kritiku tadašnjeg francuskog društva. Balzac ne samo da prikazuje likove već analizira društvene strukture, ekonomske odnose i moral epohe. Roman također pripada ciklusu “Scène de la vie privée” (Scene privatnog života) unutar “Ljudske komedije”.
Mjesto i vrijeme
Radnja se odvija u Parizu 1819. godine, tijekom vremena Bourbon restauracije. Ova je epoha obilježena povratkom monarhije nakon Napoleonove ere i značajnim društvenim promjenama.
Najvažnija lokacija romana je pansion Vauquer, skroman smještaj u latinskoj četvrti gdje žive likovi skromnih mogućnosti. Ovaj pansion funkcionira kao mikrokozmos francuskog društva – ovdje se susreću ljudi različitih društvenih slojeva, od oronulih aristokrata do ambicioznih mladića.
Paris 1819. godine bio je grad velikih kontrasta. S jedne strane postojali su raskošni saloni aristokracije, a s druge siromašne četvrti gdje je vladala neimaština. Balzac vješto koristi ove prostorne kontraste kako bi naglasio društvene nejednakosti.
Druge važne lokacije uključuju:
- Elegantne četvrti gdje žive bogate obitelji
- Operu i kazališta kao mjesta druženja visokog društva
- Banke i trgovačke ustanove kao centri ekonomske moći
Vremenske odrednice nisu slučajne – 1819. godina označava period kada se Francuska još uvijek oporavljala od ratova i političkih previranja. Društvo je bilo u tranziciji, što je stvaralo idealne uvjete za ambiciozne pojedince poput Rastignaca.
Tema i ideja djela
Glavna tema
Glavna tema romana je očinska ljubav koja postaje razorna. Jean-Joachim Goriot utjelovljuje oca koji svoju ljubav prema kćerima dovodi do apsurda. Njegova je ljubav slijepa, bezuvjetna i na kraju autodestruktivna. Balzac pokazuje kako pretjerana roditelja ljubav može postati oblik emocionalne ovisnosti koji šteti i roditelju i djeci.
Ova tema povezana je s kritikom buržoaskog mentaliteta gdje se sve mjeri novcem i društvenim statusom. Goriotove kćeri vole oca samo dok im može financijski pomagati, što predstavlja oštru kritiku materializma.
Sporedne teme
Ambicija i društveno uspinjanje prikazuje se kroz lik Eugènea de Rastignaca, mladića iz provincije koji želi osvojiti Paris. Njegova transformacija od naivnog studenta u ciničnog oportunista odražava moralnu degradaciju pojedinca u kontaktu s korumpiranim društvom.
Društvena nejednakost prožima cijeli roman. Balzac detaljno opisuje kontraste između različitih društvenih slojeva, pokazujući kako novac određuje ljudsku vrijednost u kapitalističkom sustavu.
Licemerje i moral visokog društva razobličavaju se kroz mnoge likove koji površinski poštuju konvencije, a u stvarnosti su vođeni sebičnim motivima.
Ideja djela
Osnovna ideja romana je kritika društva u kojem novac zamenjuje sve ostale vrijednosti. Balzac pokazuje kako kapitalistički mentalitet dehumanizira međuljudske odnose, čineći ih transakcijskim.
Pisac također istražuje moralnu korupciju kao neizbježnu posljedicu življenja u takvom društvu. Čak i pozitivni likovi poput Rastignaca postupno gube nevinost i moralne principe.
Motivi i simboli povezani s temom
Zlato i novac su sveprisutni simboli koji predstavljaju razornu moć materijalizma. Goriot doslovno “topi” svoje zlato kako bi udovoljio kćerima, što simbolizira kako materijalna želja može “istopiti” ljudsku duševnost.
Pansion Vauquer funkcionira kao simbol propadanja – njegova zastarjelost i upadljiva jeftina odražavaju moralni pad njegovih stanovnikâ.
Pariz sam postaje simbol ambicije i korupcije, grad koji obećava sve, ali zahtijeva žrtvovanje moralnih načela.
Kratki sadržaj
Uvod
Roman se otvara detaljnim opisom pansiona Vauquer u Parizu gdje živi skupina različitih ljudi. Među njima je Jean-Joachim Goriot, oronuli trgovac tjesteninom koji je nekoć bio bogat, te Eugène de Rastignac, ambiciozni mladi student prava iz provincije.
Rastignac želi se probiti u pariško visoko društvo i zauzvrat stječe savjete od Goitove rođakinje, gospođe de Beauséant. Ona mu objašnjava kako visoko društvo funkcionira i upozorava ga na njegove opasnosti.
Zaplet
Rastignac otkriva da Goriot ima dvije kćeri – Anastasie de Restaud i Delphine de Nucingen – koje se srame svojeg oca zbog njegovog skromnog podrijetla. Obje su se udale za bogate muškarce i sada žive u luksuznim imenima.
Goriot je svoju imovinu podijelio kćerima kao miraz, zadržavši samo skromnu rentu. Unatoč tome, kćeri ga i dalje iskorišavaju, tražeći novac za svoje dugove i kaprice. Goriot prodaje svoje posljednje vrijednosti – srebrni pribor za jelo i sat – kako bi im pomogao.
Rastignac se zbližava s Delphine, djelomice iz ljubavi, djelomice iz računice jer veza s njom može mu pomoći u društvenom usponu. Istovremeno upoznaje Vaurina, misterioznog kriminalca koji mu predlaže da organizira ubojstvo mladića kako bi Rastignac mogao naslijediti njegovu imovinu.
Vrhunac
Goriot se razbolijeva kada saznaje da su se njegove kćeri posvađale oko nasljeđa i da mu se neće odazvati na smrtnu postel. Rastignac pokušava kontaktirati Anastasie i Delphine, ali one su zaokupljene društvenim događajima i odbacuju pozive.
Umirući Goriot shvaća koliko je bio naivan – njegove kćeri nikada nisu voljele njega, već samo njegov novac. U posljednjim trenucima života izgovara bolna priznanja o tome kako je bio slijep prema njihovoj prirodi.
Rasplet
Goriot umire sam, uz Rastignaca i medicinskog studenta Bianchona kao jedine prisutne. Kćeri se pojavljuju tek na njegovu pogrebu, ali samo kratko – i to prvenstveno da pokažu svoje skupe haljine.
Nakon sahrane, Rastignac stoji na groblju Père-Lachaise i gleda na Paris. U tom trenutku donosi konačnu odluku – prihvaća Vautrinove savjete i odlučuje se za nemilosrdan boj protiv društva služeći se istim sredstvima. Roman završava sloventou rečenicom: “Sada je među nama dvojicom.”
Redoslijed događaja
Balzac vješto konstruira narativ kroz kronološki slijed događaja koji pokriva približno godinu dana.
Početak (listopad-studeni): Čitatelj upoznaje stanare pansiona Vauquer. Rastignac počinje pohađati predavanja prava, ali ga više zanimaju saloni visokog društva. Upoznaje gospodu de Beauséant koja postaje njegova mentorica.
Razvoj radnje (prosinac-siječanj): Rastignac otkriva povezanost između Goriota i njegovih kćeri. Pokušava se zbližiti s Anastasie de Restaud, ali doživljava poniženje kada spomene Goriota. Shvaća složenost društvenih odnosa.
Produbljivanje konflikta (veljača-ožujak): Rastignac počinje druženje s Delphine de Nucingen. Vautrin mu predlaže kriminalni plan. Goriot postupno prodaje svoju imovinu kako bi podmirijo kćerine dugove.
Klimaks (travanj-svibanj): Vautrin biva uhićen kao odbjeli kriminalac. Goriot se razbolijeva od tugove jer otkriva da se njegove kćeri svađaju oko novca. Rastignac pokušava pomiriti sestere.
Katastrofa (lipanj): Goriotovo zdravlje se pogoršava. Kćeri odbacuju njegove pozive jer su zaokupljene balovima i društvenim obvezama. Goriot umire osamljen.
Razrješenje: Pogreb, Rastignacova konačna odluka o svojoj budućnosti.
Ovaj redoslijed omogućuje Balzacu postupno razotkrivanje karaktera likova i gradnju napetosti prema trfičnom završetku.
Analiza likova
Glavni likovi
Jean-Joachim Goriot je tragični protagonist romana. Ovaj sedamdesetgodišnji bivši trgovac tjesteninama utjelovljuje oca čija beskrajna ljubav prema kćerima postaje njegova propast. Nekada bogat, Goriot je svoju imovinu podijelio između Anastasie i Delphine kao miraz, zadržavši samo skromnu rentu.
Psihološki profil Goriota složen je – on je istovremeno plemenit i naivan, pun ljubavi ali slijep za realnost. Njegova greška leži u tome što ne razlikuje iskrenu ljubav od koristoljublja. Balzac ga prikazuje kao “Krista očinstva” – žrtvuje se za kćeri koje ga ne zaslužuju.
Eugène de Rastignac predstavlja mladost koja se suočava s korupcijom društva. Ovaj dvadesetdvogodišnji student prava iz Charente dolazi u Pariz s plemenitim namjerama, ali postupno postaje ciničan i oportunistički. Njegova evolucija tijekom romana ključna je za razumijevanje Balzacove kritike društva.
Rastignac nije ni potpuno pozitivan ni potpuno negativan lik – on je čovjek koji se adaptira na uvjete u kojima živi. Njegova inteligencija, šarm i ambicija čine ga potencijalnim uspješnim čovjekom, ali cijena tog uspjeha je moralna korupcija.
Anastasie de Restaud, Goriotova starija kćer, udana je za grofa de Restauda. Karakterizira ju površnost, egoizam i potpuna pomankanja osjećaja prema ocu. Njezina glavni briga su društvene obveze i održavanje statusa. U romanu predstavlja aristokraciju koja je izgubila sve vrjednosti osim titule.
Delphine de Nucingen, mlađa kćer, udana za banakara. Nešto je manje okrutna od sestre, povremeno pokazuje tračak savjesti, ali i ona na kraju stavljaju materijalnu korist ispred obiteljskih obveza. Njezina veza s Rastinjacom ima dvojaki karakter – prema njemu osjeća istinsku privlačnost, ali također prepoznaje njegovu korisnost.
Sporedni likovi
Vautrin (Jacques Collin) je jedan od najfascinantnijih likova u romanu. Ovaj misteriozni stanovnik pansiona u stvarnosti je odbjeli kriminalac poznat pod imenom Cheat-Death (Trompe-la-Mort). Inteligentan je, karizmatičan i potpuno amoralan. Służi kao Rastijnacov “zli anđeo”, ponuđujući mu savjete koji su praktični ali moralno upitni.
Vautrin utveljuje filozofiju prema kojoj društvo funkcionira po zakonu džungle – jači jede slabijeg. Njegovi monolozi o prirodi moći i novca spadaju među najbriljantnije stranice romana.
Gospođa de Beauséant, Rastignacova rođakinja, uobličava aristokraciju koja još uvijek čuva fasadu elegancije ali je unutar duboko razorena. Njena ljubavna afera i konačno povlačenje iz društva simboliziraju propast starih vrijednosti.
Gospođa Vauquer, vlasnica pansiona, predstavlja sitnoburžoaski mentalitet. Njezina sklonost prema trčanju i materijalnoj korisnosti odražava atmosferu čitavog miljea.
Odnosi između likova
Odnos oca i kćeri centralni je za razumijevanje romana. Balzac prikazuje kako materijalne okolnosti mogu potpuno deformirati prirodne obiteljske veze. Goriotova ljubav postaje jednoznačna – on samo daje, a kćeri samo uzimaju.
Rastignacovi odnosi s različitim likovima pokazuju njegovu postepenu transformaciju. Njegov odnos prema Goriotu evoluira od prezira do suaćanja, dok se odnos prema Vautripru kreće od odbijanja do skrivenog prihvaćanja njegovih načela.
Društvena hijerarhija prožimuje sve odnose – svaki lik svjestan je svog mjesta u društvenoj ljestvici i nastoji ga poboljšati ili minimum porhavati.
Stil i jezik djela
Stilske figure i izražajna sredstva
Balzac koristi bogati arsenal stilskih figurra kako bi stvorijo plastične opise i produbilio psihološke analize svojih likova.
Metafore i poredbe ključni su elementi Balzacovog stila. Goriot se opisuje kao “Krist očinstva” što snažno naglašava njegovu žrtvenu prirodu. Paris se prikazuje kao “ocean blatea” u kojemu se mora navigirati da bi se preživjelo.
Personifikacija često se koristi pri opisivanju grada – Paris “diše”, “spava”, “budi se” kao živo biće koje utječe na sudbine svojih stanovnika.
Ironija prožima cijeli roman, posebno u opisima društvenih konvencija. Balzac vješto koristi verbalnu ironiju kada opisuje dobrotu i plemenitost likova koji su u stvarnosti sebični i okrutni.
Antiteze naglašavaju kontraste – bogatstvo naspram siromaštva, privid naspram stvarnosti, ljubav naspram računice.
Narativne tehnike
Balzac koristi sveznajućeg pripovjedača koji komentira radnju i likove, često se direktno obraćajući čitatelju. Ovakav pristup omogućuje dublje analitičko promišljanje društvenih fenomena.
Flashback tehnika koristi se za objašnjavanje Goriotove prošlosti i njegov uspona od skromnog trgovca do bogatog čovjeka.
Dijalog služi ne samo za razvoj radnje već i za karakterizaciju likova. Svaki lik govori na način koji odražava njegovu društvenu poziciju, obrazovanje i karakter.
Unutarnji monolozi omogućavaju uvid u misaoni proces likova, posebno Rastignacovih kojinima se prati njegova moralna evolucija.
Ton i atmosfera
Pesimistični ton prevladava u romanu. Balzac ne idealizira niti jenog lika ili situaciju – svijet koji prikazuje usiljen je korupcijom i licemjerjem.
Melankolična atmosfera posebno je izražena u scenama povezanima s Goriotom. Njegova postepena propas praaćena je atmosferom neizbježne tragedije.
Kritični ton koristi se pri opisivanju društvenih prilika. Balzacov pripovjedač ne skriva prezir prema društvenim konvencijama koje štite privilegije bogatih.
Realistična detaljnost u opisima stvara dojam autentičnosti. Balzac minutiozno opisuje prostose, odjeću, hranu, cijene – sve što čini materijalni okvir života njegovih likova.
Simbolika i motivi
Balzacov roman bogat je simboličkim elementima koji produbljuju značenje priče i omogućavaju čitanju na više razina.
Zlato i srebro predstavljaju najjasnije simbole materijalizma koji razara međuljudske odnose. Goriot prodaje svoj srebrni pribor za jelo – simbol obiteljske tradicije i dostojanstva – kako bi zadovoljio kaprice svojih kćeri. Ovaj čin simbolizira žrtvovanje tradicijskih vrijednosti na oltaru novog, kapitalističkog načina življenja.
Pansion Vauquer funkcionira kao simbol propadanja i moralnog posrnuća. Njegove zapuštene sobe, zastarjeli namještaj i miris uhodane hrane odražavaju duhovno stanje njegovih stanovnika. Pansion predstavlja limbo između imućnosti i potpunog siromaštva – prostor gdje ljudi žive privremeno, čekaju da poboljšaju svoje životne okolnosti.
Hrana i objedovanje recurring su motivi koji simboliziraju društvene odnose. Obroci u pansionu odražavaju hijerarhiju – kvaliteta jela ovisi o financijskim mogućnostima. Suprotno tome, raskošne večere u aristokratskim domovima simboliziraju lažnu civilizaciju koja skriva prazitske odnose.
Odjeća i vanjski izgled predstavljaju društvene maske. Rastignacov postupni prelazak od provincijske odjeće preko posuđenih elegantnih komada do vlastitog fine garderoba symbolizira njegovu transformaciju iz naivnog študenta u ciničnog svjetovnjaka.
Smrt kao oslobođenje pojavljuje se kroz Goriotovu smrt koja postaje jedini način oslobađanja od patnje što ju stvara slijepa ljubav. Njegova smrt također simbolizira kraj one epohe u kojoj su obiteljske vrijednosti imale značenje.
Pariz kao labirint motiv je koji naglašava složenost društvenih odnosa. Grad krije opasnosti ali i prilike – oni koji znaju njegove zakone mogu uspjeti, dok naivni pojedinci postaju žrtve.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
Roman “Otac Goriot” nastaje tijekom burnih društvenih promjena u Francuskoj. Godina 1819., kada se odvija radnja, označava period Bourbon restauracije nakon Napoleonove abdikacije. Ovo je vrijeme velikih kontradokacija – aristokracija pokušava vratiti stare privilegije, dok nova buržoazija stječe ekonomsku moć.
Industrijska revolucija mijenja strukturu francuskog društva. Tradicijski obrt, koju je predstavljao Goriot, postupno se zamenjuje kapitalističkim poduzećništvom. Bankarstvo dobiva na značenju – ne slučajno je de Nucingen bankar, što označava novi tip ekonomske moći.
Društvena mobilnost postaje moguća ali zahtijeva žrtvovanje moralnih načela. Za razliku od starog feudalnog sistema gdje je društvena pozicija bila naslijeđena, novo buržoasko društvo omogućava uspinjanje – ali samo onima koji su spremni igrati po njegovim pravilima.
Paris kao središpje promjena tijekom ovog razdoblja doživljeva brzu urbanizaciju. Grad postaje magnet za ambiciozne provincijake poput Rastignaca, ali istovremeno i mjesto gdje se moralne vrijednosti gube u borbi za preživljavanje.
Položaj žena u ovom razdoblju određuje njihova ovisnost o muškarcima – što objašnjava zašto Goriotove kćeri moraju održavati brakove s muškarcima koje ne vole. Njihova položaj u društvu ovisi o bogatstvu njihovih muževa, ne o vlastitim sposobnostima.
Novac kao nova vrijednost zamenjuje tradicijske vrijednosti poput časti, lojalnosti i obiteljskih veza. Balzac prikazuje kako ova promjena dehumanizira društvo – ljudi postaju robo na tržištu, a odnosi postaju transakcijski.
Kulturni kontekst uključuje sukob između romantičarskih idealizma i novog realizma. Balzac svjesno demitizira romantičarske predodžbe o ljubavi i plemenitosti, prikazujući sirovu realnost kapitalističkih odnosa.
