Postoji li išta što može bolje prikazati apurdnost naše stvarnosti od situacije kada se najveće djelo svjetske književnosti izvodi u malenom hrvatskom selu? Ivo Brešan je upravo to učinio kada je napisao svoju genijalno satiričnu dramu.
“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” satirična je drama koja kroz komičnu situaciju pripreme Shakespeareova Hamleta u seoskoj sredini razotkriva dublje društvene probleme, provincijalne mentalitete i sukob između idealnog i stvarnog svijeta.
Kroz seeminglu jednostavnu priču o seoskim amaterima koji pokušavaju postaviti Hamleta, Brešan je stvorio remek-djelo koje će vam otvoriti oči na mnoge aspekte naše društvene stvarnosti – a pritom će vas nasmijavati do suza.
Uvod u lektiru
Autor
Ivo Brešan (1936.-2017.) bio je hrvatski dramaturg, romanopisac i scenarist koji se smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća. Rođen u Šibeniku, Brešan je svoje književno djelovanje započeo kao novinar, što mu je omogućilo duboko upoznavanje društvenih prilika svojega vremena.
Brešanov opus obilježava oštro kritički stav prema društvenim pojavama, posebno prema provincijalizmu, licemjerju i korupciji. Njegova dela često koriste satiričke elemente kako bi razotkrili absurdnosti svakodnevnog života. Osim “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja”, poznati su njegovi romani “Kako je Josip S. napravio milione” i “Predstava “Hamleta” u selu Mrduša Donja”.
Brešanova životna filozofija odražava se kroz njegov ironičan i često ciničan pogled na svijet. Njegov rad obilježava duboko razumijevanje ljudske prirode i društvenih mehanizma koji upravljaju našim životima.
Žanr i književna vrsta
Djelo “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” pripada dramskoj književnosti i klasificira se kao satirična drama ili satirična komedija. Ova klasifikacija proizlazi iz specifičnog pristupa temi – autor koristi komičke situacije i pretjerane karakterizacije kako bi kritizirao društvene pojave.
Satira kao književna tehnika omogućuje Brešanu da kroz naoko bezazlenu priču o seoskim amaterskim glumcima razotkrije dublji problem – sudaranje kulture i nekulture, obrazovanja i neznanja, idealizma i pragmatizma.
Drama se može svrstati i u kategoriju metateatra – teatra o teatru. Naime, radnja se razvija oko pripreme i izvođenja teatarske predstave, što omogućuje autoru da istovremeno komentira i samo kazalište kao umjetnost i njegovu ulogu u društvu.
Žanrovska hibridnost ovog djela ogleda se u kombinaciji komičkih elemenata s ozbiljnom društvenom kritikom, što čini djelo posebno zanimljivim i višeslojnim.
Mjesto i vrijeme
Radnja se odvija u fiktivnom selu Mrduša Donja, čije ime već samo po sebi nosi satiričku konotaciju. Naziv sela sugeriše zaostalost i primitivnost, što postaje jedan od glavnih motiva djela. Ovo mjesto predstavlja simbol provincijalne Hrvatske, ali i šire – simbol svake zaostale sredine koja se suočava s kulturnim izazovima.
Vremenske odrednice nisu eksplicitno navedene, ali iz konteksta se može zaključiti da se radnja odvija u drugoj polovici 20. stoljeća, u doba socijalističke Jugoslavije. Ovaj povijesni trenutak bio je posebno zanimljiv jer je država promicala kulturu među narodom, često bez obzira na stvarnu pripremljenost i razumijevanje.
Seoska sredina u djelu nije samo geografski pojam već predstavlja mentalni sklop, način razmišljanja i sistem vrijednosti. Mrduša Donja postaje metafora za sve one sredine gdje se kultura doživljava površno, gdje se velika djela prilagođavaju ograničenim mogućnostima razumijevanja.
Brešan vješto koristi kontrast između veličanstvenosti Shakespearea i skromnosti seoske sredine. Ovaj kontrast ne služi samo za postizanje komičkih efekata već razotkriva dublje probleme kulturne politike i obrazovnog sistema.
Interakcija između mjesta i vremena stvara specifičnu atmosferu u kojoj se velikani svjetske književnosti sudaraju s realnošću svakodnevnog života običnih ljudi.
Tema i ideja djela
Glavna tema
Glavna tema djela je sukob između kulture i nekulture, između visokih kulturnih aspiracija i stvarnih mogućnosti njihovog ostvarenja. Brešan prikazuje kako se pokušaj prenošenja velike umjetnosti u nepripremlenu sredinu može pretvoriti u tragikomičnu situaciju.
Ova tema se razvija kroz pripremu Shakespeareova “Hamleta” u selu gdje većina stanovnika nema osnovne predispozicije za razumijevanje složenosti ovog djela. Autor ne ismijava žitelje sela zbog njihove neobrazovanosti, već kritizira sistem koji zahtijeva kulturni angažman bez pružanja adekvatne edukacije.
Sporedne teme
Sporedne teme uključuju:
Provincijski mentalitet – Brešan prikazuje kako provincijska sredina pristupa kulturnim vrijednostima, često ih superficijalizam svodeci na puku formalnost.
Odnos prema autoritetu – Kroz likove koji se pokušavaju prilagoditi zahtjevima “odozgora”, autor kritizira slepo pokoravanjež autoritetima.
Licemjerje i pretvaranje – Mnogi likovi pokušavaju se prikazati kulturnijima nego što stvarno jesu, što dovodi do komičkih situacija ali i ozbiljnih društvenih komentara.
Kulturna politika – Kritika načina na koji se kultura nameće narodu bez stvarnog razumijevanja njegovih potreba i mogućnosti.
Ideja djela
Osnovna ideja djela je da se prava kultura ne može nametnuti ili artificijelno usaditi, već mora organski rasti iz obrazovanja, razumijevanja i stvarne potrebe za ljepotom i umjetnošću. Brešan sugeriše da pokušaji “kulturniranja” naroda odozgora često rezultiraju farsama koje više štete negoli koriste.
Drugi važan aspekt ideje je kritika društva koje vrjednuje formu više od sadržaja. Važno je da se predstava postavi, bez obzira na to hoće li gledatelji nešto razumjeti ili naučiti.
Motivi i simboli povezani s temom
Hamlet kao simbol – Shakespeareov lik predstavlja vrhunac svjetske književnosti i filozofskih pitanja koja se sudaraju s jednostavnošću seoskog života.
Kostime i rekvizite – Predstavljaju pokušaj aproximacije velikoj umjetnosti pomoću ograničenih sredstava.
Probe i priprema – Simboliziraju proces u kojem se visoka kultura prilagođava niskim mogućnostima.
Jezik i dijalekt – Kontrast između Shakespeareova jezika i lokalnog govora predstavlja sukob između univerzalnog i partikularnog.
Kratki sadržaj
Uvod
Radnja počinje kad u selo Mrduša Donja stiže nalog da se mora postaviti kulturno-umjetnička predstava. Lokalni funkcionari, predvođeni općinskim sekretarom, odlučuju da će se izvesti Shakespeareov “Hamlet” – najpoznatije djelo svjetske dramaturgije.
Ova odluka stvara prvu komičku situaciju jer nitko u selu ne razumije kompleksnost ovog djela. Međutim, naređenje mora biti izvršeno, pa se početje traže glumci među seoskim stanovništvom.
Zaplet
Komplikacije nastaju kada se počinju dodjeljivati uloge. Svaki mještanin ima svoje predodžbe o tome kako treba glumiti, a većina ih Shakespearea ne razumije ni površno.
Mjestom redatelja postaje lokalni inteligente – učitelj koji pokušava objašljavati psihološke složenosti Hamletova karaktera ljudima koji su navikli na mnogo jednostavnije životne situacije.
Osne žiteljstvo se dijeli na one koji su oduševljeni mogućnošću “kulturnog uzdizanja” i one koji smatraju cijelu stvar besmislenom.
Probe postaju prava komedija grešaka jer glumci adaptiraju text prema vlastitom razumijevanju, što dovodi do bizarnih interpretacija.
Vrhunac
Vrhunac drame nastaje tijekom samih proba kada se sve kontradikcije i apsurdnosti skupljaju u jednu eksplozivnu situaciju. Glumci se svađaju oko interpretacije, publika ne razumije što se događa, a organizatori su sve više očajni.
Ispostavlja se da je čitav projekt bio osuđen na neuspjeh od početka jer nitko nije stvarno htio razumjeti što znači postaviti Shakespearea – svi su samo htjeli formalno ispuniti obvezu.
Rasplet
Rasplet donosi ironičnu situaciju u kojoj se predstava ipak izvodi, ali u toliko izmijenjenom obliku da više ne podržava ništa s originalnim djelom. Publika je zadovoljna jer je vidjela “kulturu”, čelnici su zadovoljni jer su ispunili zadatak, a jedini koji ostaju nezadovoljni su oni koji su stvarno razumjeli što se trebalo desiti.
Drama završava gorkim spoznajom da je pokuša “kulturniranja” odozgora samo privid promjene, a stvarni kulturni napredak izostaje.
Redoslijed događaja
Kronologija događaja u drami slijedi logičku progresiju od inicijalne ideje do konačne realizacije predstave.
Prvi dan – Dolazi naređenje o postavljenju kulturno-umjetničke predstave. Funkcionari odlučuju da će to biti “Hamlet”.
Sljedeći dani – Počinje traženje glumaca. Svaki kandidat ima različite motive za sudjelovanje – neki žele biti “kulturni”, drugi se boje odbiti, treći vide priliku za samopromociju.
Period proba – Ovo je najduži i najkompleksniji dio radnje. Probe se razvojaju kroz nekoliko faza:
- Pokušaji čitanja originala
- Prilagođavanje teksta “seoskom razumijevanju”
- Personalne tržavke i nesporazumi
- Improvizacija i mijenjanje riječi
Dan pred predstavu – Nastaju poslednje komplikacije s kostimima, scenom i tehnikalijama. Svi su nervozni, a nitko ne zna točno što će se dogoditi.
Dan predstave – Izvođenjev koje se ništa ne odvija podle plana, ali na neki način postaje svojevrsni kulturni dogodaj za selo.
Epilog – Refleksije o tome što se stvarno dogodilo i jesu li ciljevi postignuti.
Brešan vješto koristi ovu vremensku progresiju za postupno otkrivanje karaktera svojih likova i za razvijanje svoje društvene kritike. Svaki novo dan donosi nove apsurdnosti, ali i dublje uvide u prirodu provincijskih odnosa.
Analiza likova
Glavni likovi
Općinski sekretar predstavlja autoritet koji namećuje kulturnu politiku odozgora. Njegov karakter obilježava birokractski pristup kulturi – važno mu je da se zadatak izvršava, ne razumije li publika ili glumci nešto iz predstave. Manifestira licemjerje političkih struktura koje kulture koriste kao instrument vlasti.
Učitelj je lik koji predstavlja lokalnu inteligenciju. Jedini je koji razumije complexnost Shakespearea, ali se nalazi u nemogućoj situaciji – mora objasniti visoku literaturu ljudima koji za nju nemaju predispozicije. Kroz njegov lik Brešan prikazuje tragiku educirane osobe u needuciranoj sredini.
Lokalni “Hamlet” – seoska osoba koja tumači glavnu ulogu, predstavlja pokušaj “maloga čovjeka” da se nosi s velikim pitanjima. Njegov karakter pokazuje kako obični ljudi, unatoč dobrim namjerama, ne mogu uvijek opsegnuti veličinu umjetničkih djela.
Sporedni likovi
Ostali seoči-glumci reprezentiraju različite tipove seoskog stanovništva:
- Oni koji oduševljeni “kulturom” ne razumijevajuć o čemu se radi
- Skeptici koji s preziranjem gledaju na čitav projekt
- Oportunisti koji vide priliku za lokalno političko pozicioniranje
- Oni koji jednostavno slijede što im se naredi
Ženeč u drami često predstavljaju glas razuma ili, suprotno, dodatne komplikacije vezane uz odnose u maloj sredini.
Odnosi između likova
Odnosi između likova reflectiraju društvunu hijerarhiju i dinamiku male zajednice:
Vertical odnosi (autoritet – podanici) prikazuju kako se kultura nameće odozgora bez razumijevanja lokalnih potreba i mogućnosti.
Horizontalni odnosi (susjedi, prijatelji, obitelj) pokazuju kako kulturni projekt utječe na postojeće veze unutar zajednice, često ih narušavajuć.
Konfliktni odnosi nastaju između onih koji žele “napredovati kulturno” i onih koji to smatraju glupost.
Brešan koristi ove odnose za prikazivanje širih društvenih problema – kako ekonomski i politichecki pritisci utječu na kulturne aktivnosti, kako osobne ambicije mogu pokvariti umjetničke namjere, kako grupa dinamica može stvoriti ili uništiti svaki kreativni pothvat.
Svi likovi su modelovani realistično, predstavljaju tipove koji se mogu pronaći u svakoj maloj sredini, što čini djelo univerzalno unatoč njegovom specifičnom localnom kontekstu.
Stil i jezik djela
Stilske figure i izražajna sredstva
Brešan koristi šlarovitu paletu stilskih figure kako bi postigao komičku i satiričnu effect:
Ironija je dominant stilska figura kroz cijelo djelo. Autor koristi situacijsku ironiju kada mali seoć pokušava tumačiti filozofsku složenost Hamletova karaktera, a verbalna ironija kada likovi govore jedno a misle nešto potpuno drugo.
Kontrost između velièanstvenog Shakespeareova jezika i lokalnog dijalekta stvara komične effect, ali služi i za naglašavanje themes o sudaranju kulture i nekulture.
Hiperbola se koristi za pretjerano prikazivanje karakteristika likova – njihove neobazovanosti, pretencioznosti ili licemjerja.
Humor nastaje iz situacija, karakterizacije i jezične igre. Brešan ne koristi vulgarne humoreske trikove već oslanja se na inteligentnu satiru.
Narativne tehnike
Djelo koristi klasičku dramaticu strukturu, ali s modern pristupima:
Dialogue je glavni movement radnje. Brešan vješto differentira načine govora različitih likova – od bureaucratskog žargon funkcionar do prirodnog seoskog dijalekta.
Metateatralne elementi – drama o drami omogućava autor da komentira i kazalište kao umjetnost i njegovu društvenu ulogu.
Scene dinamika pažljivo je konstruirana da dostiže komičku culmination u određenim točkama, ali nikad ne gubi iz vida ozbiljnu criticism društvenih obrazac.
Ton i atmosfera
Ton djela je satiričakih, ali ne cruel. Brešan ne ismijava svoje likove already-friendly način – criticism se odnosi na system, ne individual osobe. Atmosfera është komična, katkad farsična, ali persistent podtečaj tragike because recognizes se životna istina karaktera.
Autor održava careful balance između smijena i reflection, između entertainment i education. his approach allows readers da stine uživaju u komičkim situationn, ali i da razmisle o deeper problems koji se kroz njih prikazuju.
Jezik je živahan i prirodan, correspondent različitim društvenim stratusima likova. Brešan ne koristi archaic ili pretencious jezik – even kad his characters pokušavaju soundati “kultorno”, their efforts rezultiraju dalje komic effect.
Simbolika i motivi
Symbolička razina djela posveđuje numerous cultural i društvene značenja kroz care traficallly konstruirane motive:
Shakespeare kao simbol predstavlja apotheosis svjetske književnosti and kultur općenito. His transform u provincijskoj sredini shows kako high culture može biti degraded kad nije proper razumen ili appreciated.
Costumes i rekvizite simboliziraju attempt da outside forms compensate za lacking internal understanding. Seoči think da proper clothing i props mogu compensate za their lack understanding Hamlet psychology.
Probe kao motiv predstavlja process adapting high art za mass consumption. Každa proba reveals dalje kako original concept gets distort kad passes kroz filters individual limitations i societal prejudices.
Selo Mrduša Donja funciona kao mikrokosmosv wider society. Its name itself suggests stagnacija i mediocrity – “donja” implying lower position, “mrduša” suggesting something small ili insignificant.
“Predstava” u naslovu ima double značenje – refers to theatrical performance, ali also social pretense i misleading appearances koje karakteriziraju social relations u djelu.
Language conflicts između Shakespeareova elizabetanski English (transformedinto Croatian) i local dialect simboliziraju broader cultural struggles između universal artistic values i particular local traditions.
Hijerarchija roles tijekom casting process reflects social hierarchies u wider society – who gets vilket roles reveals power relations i social aspirations.
Time element – pressure da quickly prepare complex work simbolizes modern society’s hurry za instant cultural results bez willing investment u proper education i understanding.
Ti symbolički elementi create multilayered text gdje surface comedy služi kao vehicle za deeper društvenih critiques. Reader može appreciate work na level basic entertainment, ali careful analysis reveals sophisticated commentary about culture, politics i social psychology.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
Djelo nastaje u period socijalističke Jugoslavije kada cultural policy bila important element državne ideology. Vlast promicala culture među narodom kroz various programs i initiatives, često bez sufficient consideration local realities.
Culturni contexts uključuje official promotion “narodne culture” i attempts da make high art accessible za working classes. Takav policies often resulted u situations satirized u Brešanovoj drami – forced cultural activities koje served više political purposes nego genuine cultural education.
Economic aspects takođa play role. Village inhabitants participate u cultural activities partly zbog economic pressures – official positions i benefits could depend na showing proper “cultural consciousness.”
Social changes u to time include urbanizacija i modernization koji create tensions između traditional rural življenja i new kulturni expectations. Rural populations suddenly expected demonstrate sophistication they hadn’t organically developed.
Educational context reveals problems socialistic education system – rapid industrialization i mass education programs often emphasized quantity za quality, producing people sa formal credentials ali questionable deeper understanding.
Regional differences između developed urban centers i underdeveloped rural areas crete situations where uniform cultural policies couldn’t account za local variations u capabilities i interests.
Political pressure za cultural conformity meant da refusing participate u such projects could have serious consequences za individual social i professional standing.
Brešan witness ove phenomena firsthand kroz svoj work kao journalist, što explains his accurate portrayal ovakvih social dynamics. His djelo captures specific moment u Croatian/Yugoslav history kad cultural idealism collided kroz social realism.
Universal themes allows djelo remain relevant today – similar situations occur whenever culture imposed odozgora bez appropriate preparation ili genuine interest amongst target population.
International context takođe важан – Yugoslavia position između Westa i East meant cultural policies often try copy foreign models bez sufficient adaptation za local conditions.
