Molièreova komedija “Umišljeni bolesnik” jedna je od najpoznatijih francuskih kazališnih djela koja se i danas izvodi diljem svijeta. Ova remek-djelo satirične komedije nastalo je u 17. stoljeću, a autor je kroz lik Argana briljantno prikazao ljudske slabosti i društvene nedostatke svoga vremena.
“Umišljeni bolesnik” satirična je komedija u kojoj Molière kritizira medicinsku praksu 17. stoljeća kroz lik hipohondra Argana, koji opsesivno vjeruje u vlastite bolesti i slijedo naputke liječnika, što rezultira komičnim situacijama koje razotkrivaju pretjerane ljudske strahove od bolesti i slijepo povjerenje u autoritet.
Kroz analizu ovoga djela učenici će razumjeti kako se komedija koristi za kritiku društva, kako se razvijaju likovi u klasičnoj drami te zašto je ova komedija ostala aktualna kroz stoljeća – pitanja koja će detaljno obraditi sljedeći sadržaj.
Uvod u lektiru
“Umišljeni bolesnik” (izvorno “Le Malade imaginaire”) predstavlja vrhunac Molièreove dramske produkcije i ujedno njegovo posljednje djelo. Komedija je premijerno izvedena 10. veljače 1673. godine u teatru Palais-Royal u Parizu.
Autor
Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji pod pseudonimom Molière (1622. – 1673.), smatra se ocem moderne francuske komedije. Rođen u Parizu u obitelji tapetara, Molière je odbacio očev zanat i posvetio se teatru. Osnovao je kazališnu družinu “Illustre Théâtre” koja se kasnije razvila u jednu od najuspješnijih francuskih kazališnih trupa.
Molière je bio ne samo dramaturg već i glumac, redatelj i upravitelj kazališta. Njegove komedije karakteriziraju duboka psihološka analiza likova, oštra društvena kritika i briljantno korištenje komičnih situacija. Najpoznatija djela uključuju “Tartuffea”, “Mizantropa”, “Tvrdicu” i upravo “Umišljenog bolesnika”.
Ironično, Molière je umro tijekom četvrte izvedbe “Umišljenog bolesnika” – kolabirao je na pozornici dok je tumačio ulogu Argana. Ovaj događaj dodatno je dramatizirao već ironičnu situaciju u kojoj se autor koji je satirizirao hipohondre našao u ulozi bolesnika.
Žanr i književna vrsta
“Umišljeni bolesnik” pripada žanru komedije karaktera, specifičnom tipu komedije koji se fokusira na detaljnu analizu ljudskih karakternih osobina i društvenih tipova. Ova književna vrsta razlikuje se od situacijskih komedija jer glavna komičnost ne proizlazi iz spletova okolnosti već iz pretjeranih karakternih osobina glavnog lika.
Djelo se klasificira kao klasicistička komedija napisana prema pravilima francuskog klasicizma 17. stoljeća. To znači da poštuje tri jedinstva:
- Jedinstvo mjesta: radnja se odvija uglavnom u Arganovoj kući
- Jedinstvo vremena: događaji se zbivaju u roku od 24 sata
- Jedinstvo radnje: sve epizode povezane su s glavnim sukobom oko Arganove opsesije bolešću
Komedija sadrži i elemente commedia dell’arte, talijanskog kazališnog oblika koji koristi tipske likove, improvisaciju i fizičku komiku.
Mjesto i vrijeme
Radnja se odvija u Parizu 17. stoljeća, točnije u Arganovoj kući tijekom jednog dana. Molière je svjesno odabrao intimno, zatvoreno okruženje kako bi se fokusirao na psihološku analizu glavnog lika bez vanjskih distrakcija.
Prostorno okruženje ograničeno je na nekoliko prostorija Arganove kuće:
- Glavna soba gdje Argan prima posjete i konzultira se s liječnicima
- Anđelikin apartman gdje se odvijaju ljubavne scene
- Dvorište i ulaz gdje se pojavljuju ulični svirači i drugi vanjski likovi
Ova prostorna ograničenost pojačava osjećaj klaustrofobije i opsesije – Argan je doslovno zatočen u vlastitom domu, okružen ljekarstvima, računima liječnika i vlastitim strahovima.
Vremenska odrednica – 17. stoljeće – ključna je za razumijevanje kritike medicinskih praksi. U to doba medicina je bila puna praznovjerja, liječnici su koristili neefikasne metode poput puštanja krvi, klizme su bile univerzalni lijek, a pacijenti su često bili prepušteni šarlatanskima.
Vremenska struktura komedije prati klasičnu dramaturgiju:
- Jutro – ekspozicija i upoznavanje s problemom
- Popodne – razvoj sukoba i komplikacije
- Večer – razrješenje i katarza
Ovakva koncentracija vremena i prostora omogućava Molièreu da duboko penetrira u psihologiju svojih likova te stvori uvjerljivu sliku francuskog građanskog društva 17. stoljeća.
Tema i ideja djela
Glavna tema
Hipohondrija kao alegorija ljudske opsesije čini srž Molièreove komedije. Arganovo pretjerano bavljenje vlastitim zdravljem simbolizira širu ljudsku sklonost da se fokusiramo na umišljene probleme umjesto da se bavimo stvarnim životnim izazovima.
Glavna tema razvija se kroz nekoliko razina:
- Individualna razina: Arganovo samoobmanjivanje i bijeg od odgovornosti
- Obiteljska razina: kako opsesija jednog člana utječe na cijelu obitelj
- Društvena razina: kritika medicinskog establišmenta i slijepog povjerenja u autoritet
Sporedne teme
Ljubav između mladih predstavljena je kroz odnos Anđelike i Kleranta. Ova tema kontrastira s Arganovom egoističnošću – mladi ljudi su fokusirani na život i budućnost, dok je Argan opterećen morbidnim mislima.
Kritika medicinskih praksi 17. stoljeća druga je važna sporedna tema. Molière satirizira neznanje tadašnjih liječnika koji koriste latinske termine kako bi prikrili vlastito neznanje i eksploatirali pacijentove strahove.
Materijalni interesi vs. osjećaji tema je koja se proteže kroz sve odnose u komediji. Beline želi Arganovo nasljeđe, Toinet želi sigurnost radnog mjesta, dok jedino Anđelika pokazuje iskrene osjećaje.
Ideja djela
Osnovna ideja “Umišljenog bolesnika” je demistifikacija lažnih autoriteta i poziv na racionalnost. Molière sugerira da je zdrav razum važniji od slijepog poštovanja prema stručnjacima koji možda nisu tako stručni.
Dublja filozofska ideja tiče se autentičnosti postojanja – Argan živi neautentičan život, fokusiran na smrt umjesto na život, na bolest umjesto na zdravlje, na strah umjesto na radost.
Motivi i simboli povezani s temom
Ljekarstva i klizme funkcioniraju kao simboli Arganove ovisnosti o vanjskim autoritetima. Svaki put kad se osjeća nesigurno, poseže za “rješenjem” koje mu netko drugi propisuje.
Latinski jezik koji koriste liječnici simbolizira prazan formalizam i intelektualnu pretencioznost. Dok liječnici govore latinskim izrazima, Toine ih razotkriva jednostavnim, zdravorazumskim komentarima.
Maske i prerušavanje motiv je koji kulminira Arganovim simuliranjem smrti. Ovaj motiv sugerira da su svi likovi na neki način glumci – pitanje je samo jesu li svjesni svoje glume.
Novac i testament ponavljajući su motivi koji pokazuju kako materijalni interesi motiviraju mnoge postupke likova. Arganovo kontinuirano računanje troškova liječenja kontrastira s njegovom navodnom brigom za zdravlje.
Kratki sadržaj
Uvod
Komedija počinje Arganovim monologom u kojemu on računa troškove svojih liječničkih tretmana. Ovaj početak odmah etablira glavni karakter kao osobu opsjednutu vlastitim zdravljem i financijskim aspektima liječenja. Argan poziva svoju kućepaziteljicu Toine kako bi mu pomogla s ljekarstvima, što otkriva njihov ambivalentan odnos – ona ga istovremeno služi i kritizira.
Ekspozicija se nastavlja predstavljanjem obiteljske situacije: Argan planira udati svoju kći Anđeliku za Tome Diafoirusa, sina uglednog liječnika, ne zato što bi to bilo dobro za Anđeliku, već zato što bi tako osigurao besplatno liječničko zbrinjavanje za sebe.
Zaplet
Komplikacije počinju kad se otkrije da Anđelika voli Kleranta, mladog muškarca kojeg je upoznala u teatru. Argan odbacuje njezine osjećaje i inzistira na braku s Tomom Diafoirusom.
Situacija se dodatno komplicira kada se pojavljuje Arganova druga žena Beline, koja glumne brinu o njegovu zdravlju, a zapravo planira kako da naslijedi njegovu imovinu. Toine sumnja u Beline motive i pokuša upozoriti Argana.
Tome Diafoirus i njegov otac monsieur Diafoirus posjećuju Argana kako bi se dogovorili o braku. Tome se pokazuje kao pedantan i dosadan mladi čovjek koji mehanički recitira medicinske teorije, ne pokazujući nikakvo razumijevanje za Anđelikine osjećaje.
Vrhunac
Vrhunac komedije dostiže se kad Toine predlaže Arganu da simulira smrt kako bi otkrio istinske motive ljudi koji ga okružuju. Argan pristaje na ovaj plan, željno da provjeri jesu li njegovi najbliži doista zabrinuti za njegovu dobrobit.
Tokom simulirane smrti Beline pokazuje svoje pravo lice – umjesto žalovanja, ona odmah počinje planirati kako će raspolagati nasljeđstvom i kako će se riješiti Anđelike. Njezin ravnodušan odnos prema Arganovoj “smrti” konačno mu otkriva oči.
Rasplet
Kada se Anđelika pojavi i pokazuje iskrenu žalost za “mrtvim” ocem, Argan shvaća tko ga doista voli. Klerант dolazi pružiti utjehu Anđelici i pokazuje plemenite osjećaje, što impresionira Argana.
Toine predlaže elegantno rješenje: umjesto da Anđelika udaje liječnika, Argan može sam postati liječnik i tako riješiti svoj problem. Komedija završava ceremonijom u kojoj Argana “proizvode” u liječnika, što je parodija tadašnjih medicinskih promocija.
Final uključuje balet i pjevanje, što je bio uobičajen način završetka komedija-baleta. Svi likovi sudjeluju u ceremoniji, simbolično prihvaćajući novo stanje stvari u kojemu je Argan konačno prihvatio realnost, ali na svoj karakterističan, pomalo apsurdan način.
Redoslijed događaja
Kronološka analiza “Umišljenog bolesnika” otkriva pažljivo konstruiranu dramatnu strukturu koja prati klasična načela francuske komedije.
Prvi čin:
- Arganovo računanje troškova liječenja (ekspozicija karaktera)
- Razgovor s Toine o ljekarstvima (uspostavljanje odnosa)
- Objava planova za Anđelikinu udaju (pokretanje sukoba)
- Anđelikino priznanje ljubavi prema Klerantu (komplikacija)
- Pojava Beline i njezino licemjerno pokazivanje brige (uvođenje antagoniste)
Drugi čin:
6. Dolazak Diafoirusovih – oca i sina (predstavljanje “rješenja” Arganovog problema)
7. Tomeov nezgrapni pokušaj udvaranja Anđelici (komična situacija)
8. Kleranova pojava prerušen u učitelja glazbe (mistifikacija)
9. Toinein pokušaj razotkrivanja Belineinih motiva (narativno-dramatski sukob)
10. Arganovo odbacivanje Toineinih upozorenja (ironija)
Treći čin:
11. Toinein prijedlog simuliranja smrti (turning point)
12. Arganovo pristajanje na plan (karakterni razvoj)
13. Belineina reakcija na “smrt” – pokazivanje pravog lica (razotkrivanje)
14. Anđelikina žalost i Kleranova plemenitost (kontrast)
15. Arganovo “uskrsnuće” i uvid u realnost (prepoznavanje)
16. Ceremonija “proizvođenja” Argana u liječnika (simbolično rješenje)
17. Završni balet i opća pomirba (katarza)
Vremenska dinamika komedije posebno je zanimljiva jer se događaji ubrzavaju prema kraju. Prvi čin razvija se opušteno, drugi čin uvodi komplikacije, a treći čin donosi brzu smjenu preokreta.
Uzročno-posljedične veze između događaja pažljivo su konstruirane – svaki Arganovi pokušaj da “riješi” svoj problem samo stvara nove probleme, što je karakteristično za komične situacije.
Kumulativni efekt događaja vodi prema Arganovom konačnom osvještavanju reality, premda na način koji zadržava njegov fundamentalni karakter – umjesto da se vrati zdravom razumu, on postaje liječnik što mu omogućava da nastavi s opsesijom na “legitiman” način.
Analiza likova
Glavni likovi
Argan predstavlja tipičan primjer komičnog karaktera čija jedna pretjerana osobina dominira cijelom osobnošću. Njegova hipohondrija nije samo medicinski problem već odražava dublje psihološke potrebe za pozornošću, kontrolom i izbjegavanjem stvarnih životnih odgovornosti.
Karakteristike Arganovog lika:
- Egocentričnost: sve vrti oko njegovih zdravstvenih problema
- Infantilnost: ponaša se kao dijete koje traži stalnu brigu
- Konzervativizam: protivi se svemu što narušava njegovu rutinu
- Ironična sljepoća: ne vidi istinske motive ljudi oko sebe
Anđelika personificira mladost, ljubav i autentičnost. Njena karakterizacija kontrastira s očevom artificijalnosti – dok Argan živi u svijetu umišljenih problema, Anđelika se bori za stvarne vrijednosti poput ljubavi i osobne slobode.
Njezin karakter razvija se kroz komediju – od poslušne kćeri do mlade žene koja se usuđuje stati u obranu vlastith osjećaja. Ovaj razvoj pokazuje Molièreov progresivan stav prema ženskim pravima.
Klerant utjelovljuje ideale mladog francuskog plemića – obrazovan je, duhovit, spreman na žrtvu za ljubav. Njegova sposobnost da se preruši u učitelja glazbe pokazuje i praktičnu inteligenciju.
Beline jedan je od najizgađenih Molièreovih likova – predstavlja licemerje i pohlepu skrivene iza maske brižnosti. Njena karakterizacija služi kao upozorenje protiv slijepog povjerenja.
Sporedni likovi
Toine funkcionira kao glas zdravog razuma u komediji. Njena uloga transcendira tipičnu sluginku commedia dell’arte – ona je mudrac-komentar koji razotkriva pretencioznost drugih likova.
Njezine karakteristike:
- Direktnost: govori ono što misli bez eufemizama
- Lojalnost: unatoč kritici, doista brine za Argana
- Praktičnost: predlaže konkretna rješenja problema
- Komična mudrost: koristi humor kao alat uvjeravanja
Tome Diafoirus karikatura je mladog liječnika koji je naučio medicinske teorije napamet bez razumijevanja. Njegov lik satirizira obrazovni sustav koji privilegira memoriranje nad razumijevanjem.
Monsieur Diafoirus predstavlja ustanovu medicine – pun je samopouzađanja unatoč evidentnoj nekompetentnosti. Njegov autoritet počiva na tradiciji i govorništvu, ne na stvarnom znanju.
Odnosi između likova
Osnovna dramatna napetost proizlazi iz sukoba između Arganove potrebe za kontrolom i Anđelikine potrebe za slobodom. Ovaj sukob reflektira širu temu generacijskih razlika.
Ljubavni trokut Anđelika-Klerant-Tome stvara komičnu situaciju u kojoj se natječu različiti tipovi muškarca – romantični heroj protiv pedagantskog štrebera.
Odnos Argan-Beline predstavlja satirir na brakove iz interesa u građanskoj klasi. Njihova interakcija otkriva kako materijalni motivi mogu maskirati i uništiti autentične osjećaje.
Dinamika gospodarr-sluga između Argana i Toine inverzn je u odnosu na tradicionalne uloge – mudra sluginja vodi naivnog gospodara, što je tipičan komični obrat.
Likovi su organizirani u kontrastne parove koji naglašavaju tematske ideje: Argan (bolest) vs. Anđelika (zdravlje), Beline (lažnost) vs. Toine (iskrenost), Tome (pedanterija) vs. Klerant (naturalnost).
Stil i jezik djela
Stilske figure i izražajna sredstva
Molière misterno balansira između visokog i niskog stila, prilagođavajući jezik socijalnom statusu i obrazovanju svojih likova. Ova stilska raznolikost služi karakterizaciji – likovi se ne razlikuju samo po tome što govore već i po tome kako govore.
Ironija pervadira kroz cijelo djelo na nekoliko razina:
- Situacijska ironija: Argan se boji smrti pa živi kao da je već mrtav
- Verbalna ironija: Belineini “ljubavni” izrazi kriju pohlepu
- Dramska ironija: publika zna Belineina prave motive prije nego Argan
Komični kontrasti u jeziku posebno su efektni:
- Latinske fraze liječnika vs. Toineini prostaški komentari
- Tomeiova pedantnost vs. Kleranova spontanost
- Arganova hipohondična žargon vs. Anđelikin poetičan ljubavni jezik
Repetitivnost određenih izraza pojačava komični efekt – Arganovo stalno spominjanje klizmi, Tominov mehanačko ponavljanje medicinskih termina, Belineon pretjerano korištenje ljubavnih pridjevaka.
Narativne tehnike
Eksozicija kroz monolog – komedija počinje Arganovim dugim monologom koji odrebu ustanovljava karakter i situaciju. Ova tehnika omogućava publici da odmah razumije problematiku.
Dijalog kao karakterizacija – svaki lik ima prepoznatljiv govorni obrazac koji odražava njegovu osobnost, društveni sloj i unutarnje konflikte.
Komični qui pro quo događa se kad likovi krivo razumiju jedan drugoga, što stvara situacije u kojima publika zna više od nekih likova na pozornici.
Prerušavanje i mistifikacija tehnike su koje Molière koristi za stvaranje komičnih situacija ali i za dublje istraživanje lažnih identiteta i društvenih maski.
Ton i atmosfera
Satirični ton dominira djelom – Molière se nikad ne spušta na razinu obične parodije već zadržava ozbiljnost koja omogućava duboku društvenu kritiku.
Melankolična nota prožima djelo unatoč komičnosti – svjesnost da ljudi žive neautentično, da gube vrijeme na trivijjalnosti umjesto da se posvete stvarnim vrijednostima.
Dinamička atmosfera mijenja se s tijekom komedije:
- Prvi čin: opuštena, ekspozicijska atmosfera
- Drugi čin: narastanje napetosti i komplikacija
- Treći čin: dramatične promjene i konačno rješenje
Teatralnost jezika posebno je izražena u scenama s liječnicima koji koriste pompezne fraze i sceničke geste kako bi impresionirali pacijente.
Kolokvijalizam u Toineinu govoru kontrastira s umjetnošću drugih likova i szolgi kao vez s realnošću koju ostali likovi gube iz vida.
Molièreov lingvistički genij oščituje se u sposobnosti da stvori prepoznatljiv vocabular za svakog lika – čitatelj može identificirati govornika čak i bez didaskala.
Simbolika i motivi
Molièreova komedija funk bogate simbolike koja omogućava višeslojno čitanje djela. Simboli nisu tek ukrasi već nosivi označenja koja produbljuju tematska značenja.
Bolest kao metafora predstavlja centralni simbolički kompleks djela. Arganova hipohondrija simbolizira dublje društvene bolesti:
- Društvena hipohondrija: opsesija s lažnim problemima umjesto bavkva se stvarnima
- Moralna bolest: gukupk autentičnih vrijednosti u korist površnih
- Duševna bolest: neispakganje s vlastitim stragovima i slabopljima
Ljekarstva kao simboli ovisnosti predstavlaju sve načine na koje ljudi biježe od stvarnosti. Arganave konstante potrebe za ljekarstvima simboliziraju ljudsku kokonost za vanjskim rješenjima umjesto unutrašnjim promjenama.
Klizma kao komični simbol posebno je efikasən zbog svoje spetsifične francuske konotacije. U 17. stockholću klizma je bila univerzalni lijek što je činilo ovaj motiv posebno komični za suvremenu publiku.
Latinski jezik simbol je pretencioznosti i unutiranja. Liječnici koriste latinske termine kako bi stvorili atmosferu stručnosti, a Molière pokazuje kako se jezik može koristiti za manipulaciju.
Novac kao pokvareni motiv prozi kroz cijelu komediju. Arganovo računanje troškova liječenja, Belinecina briga za nasljeđe, plaćanje Diafoirusima – novi represenintă materijalnih motiva koji zagađuju ljudske odnose.
Smrt kao ironički motiv kulminira u sceni simuliranja smrti. Argan koji se toliko boji smrti mora je “doživjeti” da bi otkrio istinu o životu.
Kazalište u kazalištu motiv je koji se osjafaeva kroz Klesrangvo prerušavanje u učitelja glazbe i konačću ceremoniju “proizvodnje” liječnika. Ovaj metakazališni element upozardava da je čitav društveni životno jednu veliko glumljenje.
Mladost vs. starost simbolički dizel prozi komedijom:
- Argan predstav prevremen aged out život
- Anđelika i Klerant predstavljaju vital silu života
- Sukob između njih reflektira širu temu obnove vs. stagnerze
Autoritirani simbol je tradicionalnog poretka koji Molière propituje. Autoritet liječnika, roditelja, starijih – svi su dovędeni u pitanje kroz komične situacije koje razotkrivaju njihovu arbitearn nature.
Ceremonije i rituali koji se pojavljuju kroz djevo (vizita liječnika, “proizvodnja” u lijęnika) simbolizicru društvene konvencije koje mogu bit prazne ako niet založene na autentičgim vrijednostima.
Muzika i ples na kraju komedije simbolizituju harmomiju i čak koja nastaju kada se konfligted razriješse preko razumijevanja i kompromisa.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
“Umišljeni bolesnik” nastao je u specifičnom zgodovskom trenutku koji je ključan za razumijevanje svih slojeva njegove kritike.
Medicinska situacija u 17. stoljeću bila je daleko od znanstvenih standarda. Liječnici su koristili metode koji su se više oslanjali na tradiciju nego na empiristu eksperijanje. Glavne “terapije” uključivale su:
- Puštanje krvi (saignée) kao universalni lijek
- Klizmi (lavements) za sve probavne i mnogie druge probleme
- Purgacije (purgatif) za “čišćenje” organizmu
- Balabinski pripravci čija je efficacy bila upitna
Društvena organizacija francoske države pod Louisom XIV karakterizirala su stroga hijerarhija. Molière je živio u vremenu apsolutizma kada su društveni autoriteti – uključujući medicinski – bili nedodirljivi. Njegova crítica ljetnyh predstavlja smion čin.
Buržoazija kao nova društvena força posebno je zanimljivo u kontekstu ovoga works. Argan predstavlja tipičnog imućnog građanina koji ima novaca za plaćanje liječnika ali wema educated da proveri njihovu kompetenciju.
Obrazovni sustainable u francúzskoj je vkađao memoriranje i autoritarno prenošenje znanja. Tome Diafoirus perfektajan je proizvod ovakva sustava – razgnaslojavanje informacije bez creativität ili critical thinking.
Ženske uloge u 17. stoljeću bile su ograničene na kućanstvo i materinstvo. Anđelikin ustanak protiv očevhe volje predstavlja radikalan stav za to vrijeme. Molière se often pokazao kao progresivan spisovdnik po pitanju ženskih prava.
Economia svemogućih liječnika predstavljala je signifikanta financijski teret za srednjeg klasa. Arganovo konstanto računanje troškova reflektira realnu situaciji kada su medici services bili skupi a njihova efficacy limitada.
Vjerski kontekst također je important – Católička crkva je imala snažan utjecaj na razumijevanje bolesti i smrtnosti. Arganova opsesija sa death možda reflektira konflikt between religioznih engraving i secular humanisme koji se develops in renesansa.
Kazalizašni život u Parizu bio je živa culturalna scena. Molière je writing za diversified publiku koja je uključivala i aristokracijski i građanskog gledatelje. Njegova works trebala su biti simultaneously zabavna i education.
Political satira u djelu je sufficiently generaliziranih da avoid direktnu konfrontaciju s authorities, ali dovoljno specific da smarano audience prepozna targets critice.
Influence talijanské commedia dell’arte očitava se u karakteristicima nekih likova, posebno služafki Toine. Ova tradicija omogućivala je social comments kroz humor i physical comedy.
Ekonomska situacija France u kasnom 17. stoljeću karakterizirala sу высокі troskovi zbog kontinuiranih ratova, što je činilo medical expenses особливо burdensome za families poput Arganove.
