Književnost za mlade čitatelje često biva zanemarena u školskim programima, ali Ivan Kušan je svojom novelom “Za mladež i starež” dokazao da se ozbiljne životne teme mogu obraditi na način koji će razumjeti i mladi i stari. Ova novela, objavljena 1956. godine, predstavlja jedno od najpoznatijih djela hrvatskog autora koji je cijeli život posvetio pisanju za mladež.
Novela “Za mladež i starež” prikazuje priču o Miši, mladom čovjeku koji u monotoniji svakodnevnog života postupno gubi svoje mladenačke snove i postaje dio anonimne društvene mase.
Kroz analizu ove novele učenici će moći razumjeti kako se mogu prepoznati važne životne lekcije u naizgled jednostavnoj priči o jednom čovjeku iz malog hrvatskog mjesta.
Uvod u lektiru
“Za mladež i starež” nastala je kao dio istoimene zbirke sabranih djela Ivana Kušana objavljene 1997. godine u Zagrebu. Ova zbirka uključuje romane, drame, novele i autobiografske zapise koji svi zajedno čine bogat književni opus jednog od najvažnijih hrvatskih autora za mladež.
Novela sama po sebi objavljena je znatno ranije, 1956. godine, što je važno razumjeti jer odražava društvene prilike i atmosferu toga vremena. Riječ je o djelu koje je odmah po objavljivanju privuklo pažnju kritičara i čitatelja svojom jednostavnošću stila i dubinom poruke.
Autor
Ivan Kušan rođen je 1933. godine, a preminuo je 2012. godine, ostavivši za sobom bogat književni opus. Tijekom svojeg života radio je kao književnik, dramski pisac, scenarist i autor posebno posvećen stvaranju za djecu i mladež. Njegov pristup književnosti karakterizira realizam kombiniran s ironijom i satirom.
Kušanovi radovi često sadrže društvenu i političku dimenziju, što znači da se bavi problemima koje ljudi doživljavaju u svakodnevnom životu zbog načina na koji je društvo organizirano. U svojim djelima ne bježi od kritike društvenih normi i ponašanja.
Najpoznatija su mu djela “Koko i duhovi”, “Lažeš, Melita”, “Doživljaji Huckleberryja Finna” (prijevod) te upravo “Za mladež i starež”. Kroz svoja djela pokazao je sposobnost govora o ozbiljnim temama na način koji je dostupan mladim čitateljima.
Žanr i književna vrsta
Novela pripada žanru moderne proze, što znači da je napisana u razdoblju 20. stoljeća kada su se dogodile značajne promjene u načinu pisanja i pristupa književnosti. Moderna proza karakterizirana je fokusiranjem na unutarnji svijet likova i njihove psihološke procese.
Po vrsti, “Za mladež i starež” je pripovijetka ili novela s autobiografskim i lirskim elementima. Autobiografski elementi znače da autor koristi vlastita iskustva i doživljaje kao inspiraciju za priču. Lirski elementi odnose se na poetičan način izražavanja i dublje emotivno prožimanje teksta.
Novela kao književna forma duža je od pripovijetke, ali kraća od romana. Ona se fokusira na jedan glavni događaj ili problem, te prati ograničen broj likova kroz relativno kratko vremensko razdoblje.
Mjesto i vrijeme
Radnja novele smještena je u malo mjesto u Hrvatskoj koje autor naziva Donji Surkovec. Ovo je tipičan primjer provincijskog grada kakvih je u Hrvatskoj bilo mnogo tijekom 20. stoljeća. Takvi gradovi karakterizirani su malim brojem stanovnika, ograničenim mogućnostima za zapošljavanje i življenje, te općenito sporijim tempom života u odnosu na veće gradove.
Provincijski gradovi često stvaraju osjećaj zatvorenosti i ograničenosti za svoje stanovnike, posebno za mlade ljude koji imaju ambicije i snove koji prelaze granice tog malog svijeta. Upravo takav osjećaj klaustrofobije i nemogućnosti bijega postaje jedan od ključnih elemenata ove novele.
Vrijeme odvijanja radnje je 20. stoljeće, vjerojatno 1950-ih godina. Ovo je bilo razdoblje društvenih promjena u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Poslijeratno doba karakterizirale su ekonomske teškoće, politička nestabilnost i općenito atmosfera nesigurnosti.
Petdesete godine 20. stoljeća bile su doba kada su se mnogi mladi ljudi suočavali s ograničenim mogućnostima za ostvarivanje svojih snova i ambicija. Društvo je bilo organizirano na način koji je favorizirao stabilnost i konformizam, često na štetu individualnih želja i težnji.
Važno je razumjeti da vremenski okvir nije slučajan. Autor je svjesno odabrao to razdoblje jer je ono simboliziralo sukob između mladenačkih ideala i surovosti svakodnevnog života. Ovaj vremenski kontekst pomaže čitateljima da razumiju zašto se glavni lik osjeća zarobljeno i bez perspektive.
Tema i ideja djela
Glavna tema
Glavna tema novele je monotoni svakodnevni život i postupni gubitak mladenačkih ambicija. Autor prikazuje proces kako čovjek može “umrijeti” metaforički, a da pritom ostane živ u fizičkom smislu. Ovo “umiranje” odnosi se na gubljenje entuzijazma, nada, snova i svega onoga što čini život vrijednim življenja.
Miši, glavni lik, dogodilo se upravo to – njegov život postaje rutina od koje se ne može osloboditi. Svaki dan isti je kao prethodan, svaki zadatak predvidljiv, svaka perspektiva ograničena. Ovakav način života dovodi do unutarnjeg praznila i osjećaja da život nema smisla.
Ova tema posebno je relevantna za mlade čitatelje jer im pomaže razumjeti važnost čuvanja svojih snova i ambicija unatoč pritiscima okoline da postanu “praktični” i “realni”.
Sporedne teme
Sporedne teme uključuju otuđenje, samokritiku i odnos pojedinca prema društvu. Otuđenje se manifestira kroz nemogućnost uspostavljanja dubljih ljudskih veza i osjećaj da se ne pripada nikamo. Mišo se osjeća otuđeno od svoje okoline, svojih kolega, pa čak i od samog sebe.
Samokritika je prisutna kroz Mišovo konstantno propitivanje vlastitih odluka i života. On je svjestan da nije zadovoljan svojim životom, ali istovremeno ne zna kako to promijeniti.
Odnos pojedinca prema društvu prikazuje se kroz pritisak konformizma. Društvo očekuje da se Mišo prilagodi, da prihvati svoju ulogu i prestane težiti za nečim više.
Ideja djela
Ideja djela je da čovjek može umrijeti na dva načina – prirodno i metaforički. Prirodna smrt neizbježna je, ali metaforičko umiranje, kroz gubitak želja, nada i entuzijazma, izbor je koji čovjek pravi.
Kušan sugerira da je najveća tragedija kada čovjek dobrovoljno odustane od svojih snova i prihvati postojanje umjesto života. Kroz Mišovu priču autor upozorava na opasnost od pasivnog pristupa životu.
Motivi i simboli povezani s temom
Motiv rutine pojavlje se kroz Mišov svakodnevni raspored koji se ne mijenja. Monotoni posao kao matičar simbolizira kako rad može postati samo sredstvo preživljavanja umjesto ostvarivanja.
Smrt mladosti simbolizirana je kroz Mišovo “zakopavanje mladenačkih čežnji”. Radnička odijela i objekti svakodnevice reprezentiraju gubitak individualnosti i pretvaranje u dio anonimne mase.
Ovi simboli pomažu čitateljima da razumiju kako se složene psihološke procese mogu prikazati kroz konkretne, svakodnevne predmete i situacije.
Kratki sadržaj
Uvod
Priča počinje predstavljanjem glavnog lika, Miše, koji živi u malom mjestu Donji Surkovec. On radi kao matičar, što znači da vodi evidenciju rođenih, vjenčanih i umrlih u svojoj općini. Ovaj posao simboličan je jer Mišo svakodnevno bilježi tuđe životne prekretnice, dok njegov vlastiti život stagnira.
Mišo pristupa svom životu s ironijom i samokritikom. Svjestan je da nije zadovoljan svojim postojanjem, ali čini se kao da ne može ili ne zna kako to promijeniti. Njegova ironija služi kao obrambeni mehanizam koji mu pomaže da se nosi s razočaranjem.
Početni dio novele uspostavlja atmosferu provincijske dosade i ograničenosti. Čitatelj odmah prepoznaje da se radi o čovjeku koji se osjeća zarobljeno u vlastitom životu.
Zaplet
Problema nastaje kada Mišo postaje svjestan da mu je život prazan, rutinski i bez smisla. Unatoč tome što je mlad i pun energije, osjeća da mu se život svodi na ponavljanje istih radnji dan za danom.
Ovaj trenutak spoznaje predstavlja zaplet jer se postavlja središnje pitanje novele: što će Mišo učiniti s ovim saznanjem? Hoće li pokušati promijeniti svoj život ili će se prepustiti pasivnom postojanju?
Zaplet se razvija kroz Mišove unutarnje monologe u kojima on analizira svoj položaj i razmišlja o mogućnostima promjene. Međutim, okolina i društveni pritisci čine se previše jaki za suprotstavljanje.
Rasplet
Rasplet novele je tragičan u metaforičkom smislu. Mišo donosi odluku da “zakopa svoje mlade čežnje” i postane dio gradske svjetine. Ovo znači da odustaje od svojih snova i ambicija te prihvaća konformizam kao način života.
U ovom dijelu priče Mišo metaforički umire – gubi svoj identitet i postaje anonimna osoba koja se ne razlikuje od drugih stanovnika malog mjesta. Njegova jedinstvenost, kreativnost i mladenački elam nestaju.
Rasplet je napisan na način koji izaziva kod čitatelja osjećaj tuge i razočaranja, ali istovremeno služi kao upozorenje o tome što se može dogoditi ako se odustane od vlastitih snova.
Vrhunac
Vrhunac novele nastupa kada Mišo shvaća da je vrijeme da prestane sanjati i počne “realno” živjeti. Ovaj moment predstavlja točku bez povratka u kojoj on donosi konačnu odluku o svojoj budućnosti.
Vrhunac je posebno snažan jer predstavlja trenutak kada se čovjek odriče onoga što ga čini jedinstvenim. To nije fizička smrt, ali je u određenom smislu još tragičnija jer predstavlja dobrovoljno odricanje od života u punom smislu riječi.
Redoslijed događaja
Redoslijed događaja u noveli nije tradicionalno linearan jer se fokusira na unutarnje procese glavnog lika više nego na vanjske radnje. Vremenski okvir ostaje relativno nepromjenjiv – radnja se odvija tijekom kratkog razdoblja, možda nekoliko dana ili tjedana.
Važno je razumjeti da se napetost ne stvara kroz dramatične vanjske događaje, već kroz unutarnji konflikt glavnog lika. Mišovi misli, osjećaji i razmišljanja glavni su pokretač priče.
Prva faza obuhvaća Mišovo svakodnevno funkcioniranje u rutini. On odlazi na posao, obavlja svoje dužnosti i vraća se kući, sve to bez ikakve promjene ili uzbuđenja.
Druga faza nastupa kada Mišo postaje svjestan svoje situacije. Počinje analizirati svoj život i postavlja pitanja o tome je li zadovoljan trenutnim stanjem. Ovdje počinje unutarnji konflikt.
Treća faza karakterizirana je borbom između želje za promjenom i pritiska konformizma. Mišo razmišlja o mogućnostima, ali istovremeno shvaća ograničenja koja mu društvo postavlja.
Finalnu fazu predstavlja Mišova kapitulacija. On donosi odluku da se ne bori protiv sustava, već da se prilagodi i postane dio onog što je dotad kritizirao.
Ovakav redoslijed događaja tipičan je za psihološku prozu gdje se razvoj lika događa kroz unutarnje procese, a ne kroz vanjske radnje. Čitatelj prati Mišovu transformaciju od osobe s kritičkim mišljenjem do pasivnog sudionika društvenog sistema.
Analiza likova
Glavni likovi
Mišo je jedini pravi glavni lik ove novele. On je mlad čovjek, introvertiran i sklon samokritici. Njegova najvažnija karakteristika je ironičan pristup životu koji mu služi kao obranbeni mehanizam.
Iako je mlad i teorijski pun mogućnosti, Mišo se osjeća zarobljeno u svojoj situaciji. Njegova inteligencija i sposobnost kritičkog mišljenja čine ga svjesnim problema, ali istovremeno ne daju mu snagu da ih riješi.
Mišo predstavlja tipičnog predstavnika mlade generacije koja se suočava s razočaranjem zbog nesklada između očekivanja i stvarnosti. Njegova borba između idealizma i pragmatizma središnji je sukob novele.
Jedan od najzanimljivijih aspekata Mišovog karaktera je njegova samosvijest. On točno zna što mu se događa i zašto nije zadovoljan, što čini njegovu konačnu kapitulaciju još tragičnijom.
Sporedni likovi
Sporedni likovi u noveli nemaju razvijene karakteristike jer služe više kao simboli nego kao individualne osobe. Ujak iz Francuske predstavlja simbol vanjskog pritiska i očekivanja.
Kolege s posla funkcioniraju kao reprezenti anonimne mase u koju se Mišo na kraju uklapa. Oni nemaju imena ni distinctive karakteristike što simbolizira gubitak individualnosti.
Ostali stanovnici Donjeg Surkovca prikazani su kao tipični predstavnici provincijskih sredina – konzervativni, zadovoljni rutinom i neskloni promjenama.
Odnosi između likova
Odnosi između likova karakterizirane su površnošću i nedostatkom dublje povezanosti. Mišo ne uspijeva uspostaviti značajne emocionalne veze s drugim ljudima.
Ovo otuđenje reflektira širu temu o nemogućnosti autentičnog komuniciranja u društvu koje favorizira konformizam. Ljudi funkcioniraju kao dijelovi sustava, a ne kao jedinstvene osobe.
Mišovi pokušaji komunikacije često završavaju neuspješno jer drugi ne razumiju njegovu kritičku perspektivu ili je smatraju nepraktičnom.
Nedostatak značajnih odnosa dodatno naglašava Mišovu izolaciju i pridonosi njegovom osjećaju da nema razloga boriti se za promjenu.
Stil i jezik djela
Stilske figure i izražajna sredstva
Kušan koristi jednostavan, ali efikasan jezik koji je dostupan mladim čitateljima. Osnovne stilske figure uključuju metafore, ironiju i eufemizme.
Najvažnija metafora je “umiranje mladosti” koja predstavlja središnju temu novele. Ova metafora pomaže čitateljima da razumiju kako se psihološki procesi mogu prikazati kroz konkretne slike.
Ironija je prisutna kroz Mišov način govora i razmišljanja. On koristi ironiju kao obranu od bolne stvarnosti, ali i kao način kritike društva u kojem živi.
Eufemizmi se koriste kada Mišo govori o svojoj kapitulaciji. Umjesto da direktno kaže da odustaje, on koristi blaže izraze koji prikriavju bolnu istinu.
Ponovljanje određenih fraza i izraza stvara osjećaj monotonote koji odražava Mišov svakodnevni život.
Narativne tehnike
Autor koristi naraciju u prvom licu što omogućuje čitateljima direktan uvid u Mišove misli i osjećaje. Ova tehnika stvara intimnost između čitatelja i lika.
Autorski monolog predstavlja glavnu narativnu tehniku. Mišo često “razgovara” sa sobom, analizirajući svoju situaciju i razmišljajući o mogućim rješenjima.
Unutarnji konflikt prikazuje se kroz stream of consciousness tehniku gdje čitatelj prati Mišove misli bez filtriranja ili organiziranja.
Flashback tehnike koriste se minimalno jer se radnja fokusira na trenutno stanje, a ne na prošlost.
Ton i atmosfera
Ton novele melankoličan je i ironičan, s povremenim satiričnim elementima. Ova kombinacija stvara složenu emotivnu paletu koja odražava Mišovo duševno stanje.
Melankolia proizlazi iz osjećaja gubitka i resignation. Mišo tuguje za onim što je mogao biti, ali nikad neće postati.
Ironija služi kao zaštita od previše direktnog suočavanja s bolnom stvarnosti. Omogućava Mišu i čitateljima da održe određenu distancu od emocija.
Satirični elementi usmjereni su prema društvu koje ne omogućuje individualnost i kreativnost. Kroz ove elemente autor kritizira sustav vrijednosti svoje epohe.
Simbolika i motivi
Simbolika u noveli funkcionira na nekoliko razina i pomaže čitateljima da razumiju dublje značenje priče. Najvažniji simboli povezani su s temom gubitka individualnosti i metaforičke smrti.
Radnička odijela simboliziraju uniformnost i gubitak osobnosti. Kada se svi oblače isto, nestaju razlike između njih kao individua. Mišova odijela postaju simbol njegove transformacije u dio anonimne mase.
Matičarska knjiga u kojoj Mišo bilježi rođenja, vjenčanja i smrti simbolizira paradoks njegova života – on zapisuje značajne momente u životima drugih dok njegov vlastiti život nema značajnih trenutaka.
Donji Surkovec kao mjesto radnje simbolizira ograničenost i zatvorenost provincijskog mentaliteta. Malo mjesto postaje metafora za ograničene mogućnosti i nedostatak perspektive.
Motiv rutine ponavlja se kroz cijelu novelu i predstavlja glavnog antagonistu priče. Rutina je ono što “ubija” Mišovu mladenačku energiju i kreativnost.
Motiv vremena koje prolazi bez promjene dodatno naglašava osjećaj stagnacije. Dani se izmjenjuju, ali ništa se ne događa što bi imalo značenje.
Ujak iz Francuske simbolizira vanjski svijet i mogućnosti koje postoje izvan ograničenih granica Donjeg Surkovca. Međutim, njegova pisma samo naglašavaju Mišovu nemogućnost da izađe iz svojih ograničenja.
Motiv “zakopavanja mladenačkih čežnji” predstavlja svjestan čin odricanja od snova. Ovaj motiv posebno je snažan jer prikazuje kako čovjek može postati suautor vlastite tragedije.
Simbolika duhovna smrti nasuprot fizičke smrti prolazi kroz cijelu novelu. Autor sugerira da je metaforičko umiranje možda gore od prirodne smrti jer predstavlja prestanak življenja u punom smislu riječi.
Povijesni, društveni i kulturni kontekst
Novela “Za mladež i starež” nastala je u specifičnom povijesnom trenutku koji je uvelike utjecao na njezin sadržaj i poruku. Pedesete godine 20. stoljeća u Hrvatskoj bile su doba značajnih društvenih i političkih promjena.
Poslijeratno razdoblje karakterizirale su ekonomska obnova, politička konsolidacija socijalističkog sustava i postupno formiranje novog društvenog poretka. Ove promjene utjecale su na svakodnevni život običnih ljudi, posebno mladih koji su se suočavali s ograničenim mogućnostima za ostvarivanje osobnih ambicija.
Socijalistički sustav favorizirao je kolektivne vrjednosti nasuprot individualnim težnjama. Očekivalo se da se pojedinci žrtvuju za opće dobro, što je često značilo odricanje od osobnih snova i ambicija.
Provincijski gradovi poput Donjeg Surkovca bili su posebno pogođeni ovim prilikama. Mladi ljudi imali su ograničene mogućnosti za obrazovanje, karijeru i općenito životni razvoj. Mogućnosti emigracije bile su minimalne zbog političkih ograničenja.
Birokratski aparat, u kojem Mišo radi kao matičar, simbolizira sustav koji cijeni red, predvidljivost i poslušnost više od kreativnosti i inovacije. Ovakav sustav pogoduje onima koji se prilagode, a kažnjava one koji se usude biti drugačiji.
Kulturni kontekst uključuje tradicionalne vrijednosti provincijskog života koje naglašavaju sigurnost, stabilnost i konformizam. U takvoj atmosferi, Mišove kritičke misli i želja za promjenom doživljavaju se kao nepraktične i štetne.
Literatura tog razdoblja često je tematizirala sukob između individue i društva. Kušanova novela uklapa se u širi kontekst jugoslavenske književnosti koja je na suptilan način kritizirala ograničenja socijalističkog sustava.
Važno je razumjeti da je Kušan kao autor morao balansirati između želje za kritikom društvenih problema i potrebe da ostane u okvirima politički prihvatljivog. Ova novela uspješno postižite tu ravnotežu kroz fokusiranje na osobnu tragediju umjesto na direktnu političku kritiku.
